Stjepan Bobek (1923.-2010.) po mnogima je najbolji igrač koji se pojavio na ovim prostorima. Je li? Teško je biti tako kategoričan. No ako nije bio najbolji, on je svakako bio jedan od tehnički najjačih i najlucidnijih nogometaša u najzrelijim godinama svoje karijere (od 1944. do 1959.).
Branko Zebec, koji sa Stjepanom Bobekom, s kojim je igrao i u reprezentaciji Jugoslavije i u Partizanu, nikada nije bio u velikoj ljubavi, ustvrdio je: „Za sve nas Štef je bio treća dimenzija. On je bio genijalni virtuoz“.
Bobek je bio razlog zbog kojega se dolazilo na utakmicu. Bio je lijeva spojka i bio je virtuoz. Imao je imao nenadmašni dribling, a njegovi osobiti specijaliteti bili su rolanje “a la Prosinečki”, četrdesetak godina prije Prosinečkog, štopanje lopte vrhom kopačke, udarac petom i propuštanje lopte kroz noge.
LUDI DRIBLER
Imao je i mana. On nije bio brz, a nije bio ni “maratonac”. Imao je kapacitet pluća 4.500 i izdržljivost nije bila njegova odlika. Bobek nije bio ni čvrst, ni oštar. Ali, unatoč tomu, nitko ga nije mogao zaustaviti, jer Bobek je bio genij. On je kraljevski vladao loptom, on nikada nije bio u nemogućoj situaciji, on je uvijek imao rješenje. Mađar Ilies Spitz, negdašnji trener Hajduka i Partizana, znao je govoriti: “Nogometaša nakon utakmice ne smiju boljeti noge, nego glava od razmišljanja kako treba igrati.” Bobek je razmišljao.
O Bobeku smo godinama slušali i čitali bajke. Ferenc Puskas, najbolji mađarski nogometaš svih vremena, vođa glasovite Lake konjice jednom je zgodom priznao: “Stjepan Bobek bio je fenomen. Ne stidim se priznati, pokušavao sam ga kopirati!”
Bobek je bio ludi dribler. Kakav? Eto primjera: Partizan je u polufinalu turniru u Beču 1949. godine samljeo Rapid (5:2), i u finalu se sučelio s Wackerom. Na poluvremenu je bilo 0:0. Ilies Spitz, trener Partizana, u svlačionici je govorio: „Momci, suci nas ubijaju, ne možemo preko centra, jer odmah sviraju zaleđa koja ne postoje. Mijenjamo taktiku. Štef, sada ćemo ovako: Uzmeš loptu na našoj polovici, kreneš u solo prodor, driblaš sve i daješ gol. Bobek je dva puta predriblao sve i zabio dva gola“.
Bobek je bio rođeni Zagrepčanin, Trnjanin. Imao je samo 12 i pol godina kad je zaigrao u Derbyju. Istodobno je igrao za juniore i seniore Derbyja. Potom je nosio majicu HŠK Zagreba, Admire Wacker i Ličanina, a 1944. Martin Bukovy je Bobeka doveo u Građanski. Bukovy, koji je Bobeka spasio poziva u uniformu i odlaska na frontu, već je pomalo stvarao momčad koja je trebala vladati nakon Drugoga svjetskog rata. Bukovyjevih 11 trebali su biti: Glaser, Brozović, I. Horvat, Zl. Čajkovski, Jazbinšek, Pleše, Cimermančić, Kacian, Wölfl, Bobek i Ž. Čajkovski. No život je složio drukčiju priču.
DRAMATIČNA SITUACIJA
Bobek je nakon svršetka Drugoga svjetskog rata završio u Partizanu. Zagrebom se dugo vrtjela priča kako je Bobek odlaskom u Partizan spašavao život, jer je u posljednjim ratnim godinama radio u UNS-u (Ustaška nadzorna služba) i igrao za nepodobni Građanski. Istinu je, mnogo godina kasnije, ispričao Bobek: „Pokušavao sam nakon Drugoga svjetskog rata ostati u Zagrebu. No iz Generalštaba JNA stizali su pozivi da moram doći u Beograd. Na prvi i drugi poziv nisam trzao, ali kad je stigao treći, major Matančić, koji je radio na mome ostanku u Zagrebu, kazao mi je: ‘Moraš ići.’ Sjeo sam u vlak i zaputio se u Beograd, gdje sam služio vojsku i igrao za Partizan. Kad mi je istekao vojni rok, nitko me iz Zagreba nije zvao. A ja sam očekivao poziv Dinama. Da me Dinamo pozvao, vratio bih se u Zagreb, jer kad sam skinuo uniformu, mogao sam ići kamo sam htio. No Dinamo me vjerojatno nije smio zvati. Žao mi je što nikada nisam igrao za Dinamo. Zagrepčanin sam i Zagrebu sam ostao dužan“.
Inače, situacija je za njegovu obitelj tada bila dramatična: brat Otto završio je nakon rata u logoru, a Štef je znao da mu zahvaljujući nogometu može srediti izlazak iz zatočeništva. „Nije mi bilo lako. Plakao sam, jer ja sam rođeni Zagrepčanin i prije toga nikada nisam bio u svijetu, nisam znao kakav je život izvan kuće. No, ne mogu reći nijednu lošu riječ o Partizanu. Dapače, u Beogradu su me izvanredno primili. Voljeli su me. Onda sam zasnovao obitelj, brinuo se za egzistenciju, a Partizan je bio velik klub. U Beogradu sam upoznao buduću suprugu Olgu Janković, kćer bivšeg generala Radivoja Jankovića, koji je potpisao kapitulaciju Jugoslavije“.
Kao gost, dvaput igrao za reprezentaciju Zagreba. Igrao je 1948. s reprezentacijom Praga u Zagrebu (6:3) te 1949. s reprezentacijom Austrije u Beču (5:2). Oba puta bio je najbolji na igralištu.Teško je pouzdano znati tko je 1945. morao iz Zagreba krenuti put Beograda, no činjenica je da je Stjepan Bobek bio samo jedan od brojnih vrhunskih zagrebačkih nogometaša koji su u poslijeratnim godinama uzdizali Partizan.
Crno-bijelu majicu nosili su: Glaser, Šoštarić, Brozović, Zlatko Čajkovski, Matekalo, Firm, Krnić, Švaljek, Bruno Belin, Senčar, Strnad, Koloković, Zebec, Kapetanović, Canjuga, Hmelina, Bobek… Dvojica Hrvata, generali Franjo Tuđman i Janko Bobetko, tih su godina bili i predsjednici JSD Partizan, a Hrvat Artur Takač bio je “generalni sekretar” novoutemeljnoga vojnog društva.
Kakve je privilegije Bobek imao u Partizanu? „Igrao sam za pristojnu plaću i dva dolara dnevnice kad smo išli u inozemstvo – pričao je Bobek, koji je imao još jedan privilegij: formalno je bio zaposlen u JNA“.
Premda poglavito vezni, Bobek je bio osobiti strijelac. On je za Partizan zabio 413 pogodaka u 466 utakmica (0,88 po utakmici). Dva puta je bio prvi strijelac jugoslavenskog prvenstva, 1945. s 8 i 1954. s 21 golom. Za Jugoslaviju je odigrao 63 utakmice i postigao 38 pogodaka. Nitko ga nije prestigao. U Bobekovoj statistici još je rekorda: on je 1946. zabio 9 golova u prvenstvenoj utakmici s 14. oktobrom u Nišu, a 1951. nanizao je 8 golova u kup-utakmici sa Slogom iz Petrovca na Mlavi.
USPJEŠAN I KAO TRENER
Od 1938. do 1942. godine igrao u klubu HŠK Zagreb. Nakon uspostave NDH predsjednik kluba Vidović šalje ga u austrijski prvoligaški klub Admiru Wacker gdje ostaje nešto više od šest mjeseci. Igrao je za HŠK Ličanin iz Zagreba (1942.-1944.) i zagrebački Građanski (Dinamo) (1944.-1945.). 1945. prelazi u beogradski Partizan. Bio je dva puta najbolji strijelac prvenstva Jugoslavije i to 1945. godine s 8 pogodaka i u sezoni 1953./54. s 21 pogotkom.
Za Partizan je Stjepan Bobek odigrao ukupno 471 utakmicu i postignuo 417 zgoditaka. Bobek je osvojio dva prvenstva (1947., 1949.) i četiri kupa (1947., 1951., 1954., 1957.) s Partizanom. Na prvenstvenoj utakmici 14. oktobar – Partizan (1:10) u Nišu 1946. godine postignuo je 9 pogodaka. Godine 1995. u velikoj anketi “Partizanova vesnika”, organiziranoj za pedesetogodišnjicu kluba, izabran je u najbolju momčad do tada te za najboljeg igrača FK Partizana svih vremena.
Za reprezentaciju Jugoslavije je debitirao 9. svibnja 1946. godine u prijateljskoj utakmici protiv Čehoslovačke u Pragu, ukupno je odigrao je 63 utakmice i postigao 38 pogodaka. Bio je sudionikom dva svjetska nogometna prvenstva i to: u Brazilu 1950. godine i u Švicarskoj 1954. godine, kao i dvije Olimpijade: u Londonu 1948. godine i u Helsinkiju 1952. godine na kojima osvaja dvije srebrne medalje.
Bobek je kao trener osvojio pet državnih prvenstava (tri s Partizanom 1961., 1962., 1963. i dva s Panathinaikosom 1964., 1965.) i dva kupa (grčki s Panathinaikosom 1967. i tuniški s Espéranceom 1976.). U drugoj saveznoj ligi Jugoslavije s FK Vardarom osvojio je prvo mjesto i promociju u viši rang natjecanja. Isto tako je i zemunsku Galeniku uveo u prvoligaško društvo.
BOJKOT IGRAČA
Nakon igračke karijere otisnuo u trenerske vode. Bio je vrlo uspješan. S Partizanom je bio prvak 1961., 1962. i 1963. Niz je nastavio u Panathinaikosu s kojim je bio prvak Grčke 1964. i 1965. Bobek je 1972. stigao u Dinamo. Ali … Bio je to promašaj. Dinamo je imao trenera. Trener je bio Dražan Jerković, kojega su igrači voljeli, a ja sam došao kako bih ga zamijenio. Kad sam došao, natrčao sam na bojkot igrača. Shvatio sam da mi nema opstanka i nakon šest mjeseci podnio sam ostavku“.
Početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća u ekshibicijskoj utakmici negda odličnog Trofeja Marjana sučelili su se veterani Hajduka i Jugoslavije. Kad se više ne može trčati, ostaje samo znanje. Bobek je, premda je imao pola stoljeća na leđima, u pola sata pokazao više poteza nego gotovo stotinjak spremnih i moćnih igrača koji su igrali na Trofeju Marjana.
Stjepan Bobek bio je znalac, velikan od glave do pete.
STJEPAN BOBEK
Rođen 3. prosinca 1923. u Zagrebu. Preminuo 22. kolovoza 2010. u Beogradu.
Igračka karijera
HŠK Derby (1936.-1938.), ŠK Zagreb (1938.-1942.), HŠK Ličanin (1942.-1944.), Admira Wacker (1942.; 8 utakmica, 7 golova), Građanski (1944.-1945.; 5 utakmica, 2 gola), Partizan Beograd (1945.-1959.; ukupno 468 utakmica, 403 gola; službeno 202 utakmice, 122 gola)
Reprezentacija Jugoslavije (1946.-1956.; 63 utakmice, 38 golova)
Trofeji
2 srebra na Olimpijskim igrama 1948. i 1952., 2 prvenstva Jugoslavije (1947., 1949.), 4 Jugoslavenska kupa (1947., 1952., 1954., 1957.)
Trenerska karijera
Legia Varšava, Partizan Beograd, Panathinaikos, Olympiacos, Altay, Dinamo Zagreb, Panetolikos, Esperance, Vardar Skoplje, Galenika Zemun
PRENOSIMO Sporske novosti PIŠE Anton Samovojska FOTO Matija Koković/CROPIX
