Nakon kratke i teške bolesti u utorak, 13. rujna 2022., u 66. godini života, u bolnici na Jordanovcu u Zagrebu, preminuo je Boris Spudić – zdravstveni djelatnik, sportaš i hrvatski branitelj.
Na svoje posljednje počivalište na Groblju Jamadol ispraćen je skromno po vlastitoj želji u krugu obitelji, u petak 16. rujna 2022. godine.
Još pred nekoliko mjeseci imao toliko energije i želja, da je izgledalo kao da će još dugo godina biti s nama. Nažalost okrutna bolest bila je jača, neizlječiva, prerano ga odvojivši od njegovih najbližih i brojnih prijatelja.
Karlovčanin, rođen 21. kolovoza 1957. u povijesnoj karlovačkoj zvijezdi, sportom i to košarkom, počeo se baviti od najranije mladosti. Gdje drugdje nego u legendarnom Željezničaru u karlovačkom Šancu. Između 1973. i 1978. godine nastupao je za tada drugoligašku momčad „Želje“, a igrali su još: Badrić, Bašović, Dokman, Đukić, Erak, Galović, Jelavić, Kljajić, Cvitković, Kresnik, Krivokuća, Mučnjak, Rožić, Silvaši i drugi. U proljeće 1975. Željezničar je gostovao u Poljskoj. Iste godine klub je obilježio 30-tu obljetnicu.
Željezničar je 1997. promijenio ime u KK Karlovac te nastupa među najboljim hrvatskim klubovima, a Boris Spudić se uključio kao klupski dužnosnik, izabran je za jednog od četiri dopredsjednika kluba. Nakon ispadanja iz A-1 lige klub su odmah napustiti svi igrači seniorske momčadi i klupski čelnici osim Borisa Spudića koji je izabran za predsjednika kluba. U prvenstvo A-2 lige klub je ušao s mladim igračima većinom vlastitog igračkog sastava. Na kraju sezone osvajaju drugo mjesto. Tadašnji doprinos Borisa Spudića kao predsjednika u konsolidaciji kluba, uprave i momčadi, bio je ogroman. Skroman i nenametljiv sportski djelatnik pomogao koliko god je mogao i znao svim svojim sportskim prijateljima, bez obzira bili oni u košarci ili nekom drugom sportu. Nažalost, prema cijenjen za sve što je dao karlovačkoj košarci.
Bio je profesionalan i samozatajan. Vrijedan i cijenjen kolega bio je i kao djelatnik Medicinskog centra gdje je radio do odlaska u Domovinski rat, među prvima stupivši u obranu svog rodnog grada i Hrvatske domovine, od 28. lipnja 1991. do 30. lipnja 1996. godine. Potom je u djelatnom sastavu MORH-a bio od 30. lipnja 1996. do 15. rujna 2002. godine. Imao je čin bojnika HV te je hrvatski ratni vojni invalid. Obavljao je niz zapovjednih dužnosti, zadnja dužnost bila mu je časnik za logistiku u 1. Zbornom području. Njegovi suborci o njemu govore s poštovanjem. Dobitnik je odlikovanja i brojnih priznanja i zahvala.