Dugogodišnji je poznanik i prijatelj Oscara Robertsona, a da u Karlovcu to nitko ne zna. Slobodan Krivokuća-Rodo organizirao je brojne turneja po SAD-u, Australiji i Europi. Skautirao je prijateljski za trenere poznanike, pomažući u izboru igrača izvan SAD-a.
Pripremajući se za razgovor sa Slobodanom Krivokućom trebalo je prekopati dokumentaciju i pritom zaključiti da se o njemu zapravo malo zna. Doduše, „problem“ je logičan: neupućenost naraštaja, pogotovo mlađih, te činjenica da se bivši karlovački košarkaški as nikad nije gurao u medije. Na kraju svijetli spoznaja da u gradu imamo sportaša-košarkaša-trenera-djelatnika koji je u tišini svog doma i u uredu povrh negdašnje redakcije Karlovačkog lista otvarao impozantne košarkaške relacije, stvarao poslove. Kao niti jedan njegov ovdašnji prethodnik.
Susret je počeo pristojnom provokacijom, ako takva uopće postoji: kako to da mu je kćerka udana za rukometaša, trenera Dinka Đankovića? Tu nešto ne štima!
– Svatko je izabrao sport koji voli pa tako i moja kćer.
Nije se, dakle, dao navući na tanki led. A hoće li unuka biti košarkašica ili rukometašica?
– Iako s pet godina ima izrazito sportske pokrete i sposobnosti tijela, ne vjerujem u odlazak na sportski teren. Majka preferira balet i glazbu. Izbor je u rukama djeteta.
Možda je zaintrigira novinarstvo, budući da je mama neko vrijeme pisala za KAŠ?
– Opet izbor djeteta, bez pritisaka i sugestija.
Zadnji pokušaj – onda, kad zet preuzima novi klub?
– Siguran sam da Dinko točno zna kad će se to dogoditi.
Rodo je pak bio suradnik „Sportske nedjelje“ na Radio Karlovcu?
– Bilo je to vrijeme spremnosti da realno prikažem kvalitetu igre klubova i eventualne uspjehe. Nekima se nije svidio moj način komentiranja!
Nema vas u javnosti, nedostaje li vam KA-košarka?
– Ja sam i dalje u košarci, no više na internacionalnom planu. Pratim sva događanja, lige i igrače. Kao zastupnik Mueller Sports Medicine iz SAD-a programom branda podržavam sportaše i brinem o njihovom zdravlju i oporavku poslije ozljeda. Zahtjevan je to posao, ali inicira zadovoljstvo kad pomognete povratak sportaša na igralište. KA-košarka mi nedostaje, ali ne na nivou kakav je danas.
Što je problem karlovačke košarke?
– Žalosno ali istinito: Karlovac više nije grad košarke cijeli niz godina u prilog čemu idu i izjave priznatih autoriteta, prethodnih i aktualnih. Klub vjerojatno posjeduje značajne stručne i poslovne potencijale za kreiranje budućnosti koja nikako da počne.
Jesu vas zvali da pomognete?
– Nisu. S iznimkom razdoblja kad se igralo u 1. Hrvatskoj ligi; tada sam pomogao s dvije američke igračke akvizicije i projektom reorganizacije s osloncem na Karlovačku pivovaru. Iako blizu rješenja, projekt je propao na zahtjev kluba…
Igrali ste za Željezničar, pa za Karlovac ’67 i opet za Željezničar?
– Nakon ispadanja iz 1. YU lige 1973. otišao sam u Kvarner iz Rijeke i iste sezone smo ušli u 1. YU ligu. Po povratku iz Rijeke nastavio sam u KK Željezničaru i oprostio se od igranja 1977. godine.
Kratko vrijeme bili ste trener Željezničara?
– Osim rada s mlađim kategorijama preuzeo sam seniore i nekoliko godina smo se natjecali u nižim ligama. Htio sam podići vrijednost igrača pa i ekipe, da bismo se vratili u prvi savezni razred. Međutim, bilo je vrlo teško. Vrijeme opstrukcije i pritisaka koje je završilo gubitkom primata, sadržaja, ploda. Za mene grozni dani. Podrazumijevao se odlazak u inozemstvo. Uloga trenera. Premda sam sve uradio da naš klub stekne ugled na domaćoj i međunarodnoj sceni na kojoj smo nastupali u nekoliko EU. Čak i na senzacionalnoj turneji po SAD-u. Uzalud, lokalna je sredina ostala gluha i slijepa.
S nekim poznatim NBA-košarkašima ostali ste prijatelj do danas?
– Od puno imena izabrat ću samo mog dugogodišnjeg poznanika i prijatelja Oscara Robertsona koji je bio s nama na spomenutoj turneji. Stvarno je veliko ime. I izniman čovjek. Rado komuniciramo.
Koliko ste angažirani kao skaut?
– Moj posao skautiranja temeljen je na iskustvima stečenim na američkim sveučilištima, u NBA, na kontaktima s tamošnjim trenerima. Radim prijateljski, za trenere poznanike, pomažući u izboru igrača izvan SAD-a.
Bavite se i organizacijom turneja košarkaških momčadi?
– Sredio sam velik broj turneja po SAD-u, Australiji i Europi. Nove okolnosti donijele su niz sigurnosnih ograničenja, a konačno je pandemija ovog virusa sve zaustavila. Vjerujem u nastavak!
Tko je po vašoj prosudbi najbolji karlovački košarkaš svih vremena?
– Slobodan Kolaković-Boco! Izrazitih igračkih i ljudskih vrlina. Ja to znam. Ne samo da smo sugrađani – dugo smo dijelili svlačionicu, nosili i branili iste boje pa sam ga dokraja upoznao.
I za kraj još jedan pokušaj – a rukometaš …?
– O KA-rukometu ne znam osobito jer ne pratim dovoljno.
Povodom godišnjice gostovanja NBA košarkaša u Karlovcu na igralištu u Šancu bila je postavljena spomen-ploča u znak sjećanja na taj događaj. Ona je u međuvremenu netragom nestala. Inicijator je bio vaš šogor, novinar Danko Plevnik. Mislite li da je to sportsko-turistička atrakcija koju bi svakako trebalo vratiti?
– Ne znam koliki bi bio efekt u sportsko-turističkom smislu. No, kao obilježje jednog izuzetnog sportskog događaja – svakako.
Tekst i foto: Marijan Bakić
VREMEPLOV U REŽIJI SLOBODANA KRIVOKUĆE
6 utakmica u 6 dana – toga nema niti u NBA ligi!
Prije 36 godina, u studenome 1984., junior Jugoplastike Dino Rađa krenuo je na svoje prvo putovanje u Sjedinjene Američke Države. Rađa kaže: “To mi je bila premijera. Osjećao sam se poput Alise u zemlji čudesa. Alanović i ja iz Splita smo išli kao gosti, pojačanja Karlovca. Gubili sve po 30 razlike, ali bila je to fantastična škola!“
Tada je Željezničar bio član 4. jugoslavenske lige. Četvrtoligaš u Americi igra prijateljske utakmice protiv renomiranih sveučilišta! U ono vrijeme klubovi su mogli posuđivati igrače drugih klubova, pojačanja. Tako se karlovački sastav osnažio trojicom: 23-godišnjim bekom Mladenom Cetinom iz zagrebačkog Montinga te dvojicom juniora Jugoplastike – skorašnjim 18-godišnjacima Rađom i Vladanom Alanovićem.
Turneja od 8 utakmica trajala je od 15. do 27. studenog 1984. Od 8 sveučilišta s kojima su igrali 4 su bili članovi NCAA divizije 2, a 4 najjače divizije 1. Nevjerojatna zanimljivost je da su prvih 6 utakmica odigrali u 6 dana. Putovalo je 11 igrača, a tadašnji igrač Željko Drakšić, kasnije dugogodišnji glavni tajnik HKS-a, posljednji je otpao, neposredno prije polaska…
Najzaslužniji za tu turneju Željezničara je trener Slobodan Krivokuća, a puno im je pomogao i legendarni NBA igrač Oscar Robertson, koji je bio s njima na utakmicama i sjedio na klupi. Bek Željezničara Tihomir Bodrožić kaže za Oscara: “On je bio naš požrtvovni domaćin. Sjećam se registarskih oznaka na njegovom BMW-u: ‘Big O’. Kakav majstor!“
Popis igrača Željezničara po brojevima na dresu (Rađa je eto uzeo znamenku koju je zatim proslavio njegov košarkaški brat, također gigantski Toni Kukoč):
4 Jurica Kos
5 Mladen Cetina
6 Žarko Delač
7 Dino Rađa
8 Mladen Cvitković
9 Josip Car
10 Željko Pavlinić
11 Vladan Alanović
12 Zlatko Čunović
14 Tihomir Bodrožić
15 Davor Matijaca
Trener: Slobodan Krivokuća
Pomoćni trener: Miljenko Češković
Predstavnik kluba: Nenad Dvoržak
(Arhiva: Tomislav Pakrac)
