Povremeno iz Metlike gdje živi već dva desetljeća, u Karlovac navrati Ratko Knežević-Rančo. Susreli smo ga na tržnici gdje je tražio bivšeg suigrača Tibora Perka, a u Gavranoviću bi se trebao naći i sa svojim prvim suigračem iz Dubovca Vladom Justamentom.
Iako već dva desetljeća sa sinom i drugom suprugom Slovenkom Mateom živi u Deželi zadržao je svoju karlovačku adresu u Primorskoj ulici. Dakako i hrvatsko državljanstvo. U mirovinu je otišao kao nastavnik tjelovježbe u osnovnoj školi u Žakanju ali i dalje aktivno prati karlovački rukomet. Zna da su rukometaši Karlovca u zadnjem kolu uspjeli zadržali status premijerligaša. Zna, također, da su rukometašice završile u sredini ljestvice, da su Dubovčaki solidno plasirani na kraju prve lige te da je Dragomir–Dragec Požega napravio dobar posao. Nije mu nepoznat ni Đankovićev rad u Školu rukometa …
Rančo je bio i uspješan trener rukometašica Dubovca i ženske ekipe Rudara iz Samobora, trenirao je i rukometaše Črnomlja kamo je kasnije uspio za trenera dovesti i Nikolu Lulića-Belog.
- Ne bi se smjelo ikad više dogoditi da rukometašice i rukometaši igraju u Ligi za ostanak. Karlovačkom rukometu je mjestu u gornjem dijelu prvenstvene ljestvice, Ligi za prvaka. Cijenim ono što je Tanja Rašić napravila sa seniorskom momčadi Karlovca, ali je predugo trenerica prve momčadi pa je već zasićenost u trenerskom kadru. Slično je i kod ženske ekipe iz koje je Dražen Keča izvukao maksimum i nema široku klupu. Mislim da je tim ekipama potrebno trenersko i igračko osvježenje – tvrdi Rančo.
Na naš upit da li bi se prihvatio trenerskog posla u jednoj od te dvije ekipe odlučan je:
- Iako sam u 77. godini života još uvijek pratim trendove, a eventualni poziv za trenera ne bih odbio!
Inače, Ratko Knežević-Rančo je bio odličan rukometaš. Igrao je ondašnju prvu jugoslavensku ligu u dresu riječkog Kvarnera i Zagreba. Rukometnu karijeru započeo je u Korani gdje je prije toga bio dobar veslač. Nastavio je igrati rukomet u Dubovcu, igrao je i za Tekstil, jednu od ponajboljih karlovački rukometnih momčadi. Ima zanimljiva priča iz tog razdoblja koju nam je ispričao Tibor Perko u vrijeme kad su Perko, Rančo i Mrki (Branko Mrkšić) igrali u Tekstilu a trener im je bio Vinko Kampić, bivši reprezentativac u velikom rukometu. Kaže Tibor da međusobno nisu razgovarali, ponekad su među njima bile iskrice, ali da su na terenu, u igri, funkcionirali besprijekorno, što mnogi koji se sjećaju ondašnje Tekstilove momčadi koja je osvojila prvo mjesto u Jedinstvenoj hrvatskoj ligi mogu i potvrditi.
