Tradicija je da se svake godine 30. srpnja prisjetimo Dinamova trijumfa nad Partizanom 5:0, na taj datum 1997. godine. Jedinstvene utakmice zbog društveno-političkog konteksta, prvog nogometnog dvoboja hrvatske i srpske momčadi na našem tlu nakon rata čije su rane još bile svježe. Svega nekoliko dana prije druge obljetnice Oluje kojom se Hrvatska napokon oslobodila. Napetost se, kako bi tada rekli reporteri, mogla rezati nožem…
– Odigrao sam brojne velike utakmice, za reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu, za Milan, ali upravo uz tu vežu me najveće emocije – kazao nam je Dario Šimić, koji je tada bio zvijezda u usponu.
Kroz toliko vremena mnogi su akteri evocirali najljepša sjećanja na dan u kojem je odlična momčad Croatije, kako se klub zvao, razgalila srca Hrvata. Iako je ekipa četiri dana prije susreta otišla u karantenu izvan grada, na Maksimiru vjerojatno nikad nije bilo življe. Stalno bi netko dolazio, tražio ulaznicu, htio komentirati, vidjeti je li sve spremno, u kafićima jedina tema bili su prvi ogled u Beogradu koji je završio pobjedom Partizana 1:0 i očekivanje revanša. Prema izvještajima, na tribinama je bilo 33.000 ljudi, neki su odgađali odlazak na more, drugi se vraćali s Jadrana, tko se domogao karte, htio je biti svjedok. Jednom je Krunoslav Jurčić kazao kako su vozeći se ka stadionu vidjeli transparent na kojem je pisalo 5:0. Hrvatska se nadala, željela, ali poprilično i očekivala da će Modri “razvaliti“ Srbe. Koliko god nogomet često bio nepredvidiv.
CIJELA ZEMLJA UZ DINAMO
Taj dan za zagrebački klub nisu navijali samo njegovi pristaše nego golema većina hrvatskih građana. Nakon 5:0 slavilo se do jutra, govorilo se i pisalo o veličanstvenoj atmosferi. U kojoj su prevladavali pokliči Dinamu, u inat predsjedniku Franji Tuđmanu koji je ukinuo to ime, a nimalo iznenađujuće za to doba, obilan je bio repertoar poruka namijenjenih gostima. Čiji sadržaj danas UEFA-a stogo kažnjava. Tada nije marila. Svako doba nosi svoje. Jednako je bilo prije toga u Beogradu.
Iako mnogi ističu da su gosti bili blijedi već u tunelu prije izlaska na teren, Partizan je imao prvu šansu koju je Ladić obranio Ivanu Tomiću, a nakon gola Silvija Marića u 13. minuti Modri su zaigrali u transu. Do poluvremena zabili su i Igor Cvitanović, i Mark Vidaka, i ponovno Silvio Marić. Robert Prosinečki je nadahnuto dirigirao potvrdivši da je uvijek inspiriran kad igra protiv Partizana, a jedinu pomutnju u već laganom likovanju unio je francuski sudac Gilles Veissier svirajući olako kazneni udarac kod 3:0. No, Ladić je zaustavio šut Dejana Vukičevića. Do kraja je Cvitanović zaokružio na 5:0, za urnebes.
VIŠE OD SPORTA
– Ništa nisam zaboravio, i danas me prolaze trnci kad pričam o tome. Često smo znali neke susrete zvali povijesnima, skoro svaku drugu utakmicu smo tako etiketirali, ali ova je zaista bila povijesna. Prvi put smo igrali s jednom srpskom momčadi poslije rata, sve što se tada skupilo činilo je taj događaj unikatnim. Naš posao nogometaša sastoji se od pritiska i opterećenja, pa smo navikli na to, ali ovo je bilo specifično. Srećom što smo bili prava momčad i vrhunska škvadra, zajedništvo nam je pomoglo da uspijemo nametnuti kvalitetu, da izađe na vidjelo. Bili smo bolji i to smo dokazali. Ta pobjeda je ono za što igraš nogomet. Sreća koja je vladala, ta eksplozija oduševljenja nakon golova i na kraju bili su najljepši trenuci – ističe Šimić.
Mnogi igrači spominjali su u kasnijim recenzijama osjećaj superiornosti, uostalom već u Beogradu Croatia je imala šanse za daleko bolji rezultat… Radilo se o drugom pretkolu Lige prvaka i čisto sportski gledajući ta utakmica nema dimenziju kakvu je dobila iz svih drugih razloga. No, i kod nas i u Srbiji, nogomet je davno ranije postao više od igre, više od sporta.
KOREKTNI PARTIZANOVCI
– Trener Marijan Vlak postavio je dosta ofenzivnu momčad, u odnosu na prvi dvoboj izbacio je van stoper Tomasa i stavio veznjaka Mujčina. Pojačao je tako veznu liniju i to je bio ključan potez. Igrači Partizana bili su jako korektni, između nas nogometaša nije bilo nikakvih malicioznih opterećenja. Iako smo mi više bili pod pritiskom jer jače smo i teže proživljavali rat nego oni u Beogradu. Za nas se odigralo savršeno – konstatirao je Šimić.
PRENOSIMO Sportske novosti PIŠE Dražen Antolić FOTO Robert Valai
