OSTALI SPORTOVI PRENESENO

Sve za hrvatsku reprezentaciju: ‘Nisam odustala ni nakon operacije vratne kralježnice, imam i dijabetes‘

Tihana priča kako joj je na terenu ispao senzor s ruke, a Dubravka je profesorica fizike i vratila se igranju za reprezentaciju nakon što je rodila, piše Ante Buškulić, Sportske novosti

Stajale su sa strane, na jednom od ulaza u teren. Osmijehom dočekivale sve reprezentacije, opskrbljivale ih vodom dok je sunce pržilo i potvrdile što dobijete kad povežete amaterski sport, veliki događaj i Hrvatsku. Veliko srce i dobrodošlicu.

Volonteri su i na Europskom prvenstvu u ragbiju 7, čiji je Split bio domaćin, bili nezamjenjiva karika, a među njima i naše ragbijaške reprezentativke. Koje nose priče o ljubavi prema sportu i mnogima neshvatljiva odricanja zbog njega. Bez izbornice Petre Drušković nezamislivo je organizirati tako nešto, kao i bez Mirne Petričević Milardović, jedne od nekoliko naših reprezentativki koje su se vratile igranju nakon što su rodile. Napravila je to i Dubravka Kovač, profesorica fizike u srednjoj školi.

  • I drugu trudnoću planiram prema ragbijaškoj sezoni – nasmijala se Dubravka, dok se njezin 8-godišnji sin od jakog sunca skrivao u hladovini s knjigom u ruci. Jedva čekajući da vrućina popusti pa da može s prijateljima i on zaigrati s jajolikom loptom.
  • Već on i trenira, ima Nada dosta dječaka u tim najnižim uzrastima. I, za razliku od drugih sportova, članarina je puno jeftinija, kao i oprema, a dosta putuju na turnire. Uz onu najveću prednost ragbija: to je sport za svu djecu, u ekipi ima pozicija i za više i za niže, krupnije i sitnije, brže i sporije…
  • A ja ga treniram! – ubacuje se Tihana Žaja, Dubravkina suigračica iz reprezentacije i Nade, prvakinja Hrvatske.

Tihana je zaposlena u turističkoj agenciji, trenerica u klubu, a igra za reprezentaciju unatoč dijabetesu.

  • Uh, kako sam bila šokirana kad mi je na terenu ispao odašiljač senzora! Ljudi nisu znali što mi je, mislili su da sam ljutita zbog poraza, a ja sam se vraćala na teren da ga pronađem na travi. Čak su i zaštitare zvali da me umire! Nasreću, pronašla sam ga i otad ga puno bolje pričvršćujem – govori nam pokazujući na stražnjoj strani nadlaktice flaster, kao i cjevčicu na trbuhu, dijelove uređaja koji joj regulira razinu šećera u krvi.

Nema mnogo vrhunskih sportaša s dijabetesom, poput taekwondoašice Kristine Tomić i nogometaša Benedika Mioča.

  • Dijagnosticirali su mi ga s 9 godina. Navikneš se – govori Tihana puna vedrine i optimizma pa naglašava:
  • Nisam odustala od igranja ni nakon operacije vratne kralježnice!

Kako, molim?!

  • Na jednoj utakmici sam pala nakon duela i nisam osjećala jednu ruku. Iskočio mi je disk pa su me operirali, stavili mi umjetni i, naravno, više liječnika reklo mi je da ne bih smjela više igrati. Ali malo po malo, vidiš da možeš i povuče natrag. I eto me, i dalje u reprezentaciji. Što ćete, ragbi mi je u krvi – ponosno naglašava pa dodaje anegdotu:
  • I djed mi je bio ragbijaš. Preminuo je prije mog rođenja, ali kad sam već trenirala ragbi, našla sam njegovu fotografiju i ime u monografiji kluba. I začuđeno pitala majku, a ona mi hladno odgovorila da mi je zaboravila reći, haha!

Dubravki je, pak, ljetos na turniru europskog Kupa nacija stradalo koljeno.

  • Više je stradao menisk nego prednji križni ligament. I planiram igrati i dalje, kako ne!

Naravno, kad je mogla nakon porođaja, kako ne bi nakon “obične” ozljede koljena…

  • Nakon što rodite, najteži je zapravo logistički dio. I tu da nemam podršku supruga, ne bih mogla. Jer uz malo dijete ići svaki dan na posao i svake večeri na treninge i vikendima na utakmice, nije lako. Pogotovo navečer kad dijete traži majku za uspavljivanje, a vi odlazite. Fizički se to može, ovisno koliko ste prije trudnoće bili u treningu. Ja sam šest mjeseci nakon porođaja počela trenirati. Taman je u to ušla ljetna stanka – priča.

Majka i profesorica, te djevojka s dijabetesom, koje ponosno brane boje Hrvatske diljem Europe, troše slobodno vrijeme, odvajaju se od obitelji i uzimaju godišnji odmor zbog reprezentacije… I kad ne igraju, volontiraju u organizaciji velikog natjecanja, da bi se njihovi kolege sportaši osjećali što ugodnije. Esencija hrvatskog sporta.

Izvor: SN Foto: B. Rožman/HRS