Kad spomeneš Ljilju Vokić prva i skoro jedina asocijacija je bivša ministrica školstva Republike Hrvatske. Svuda, osim u Karlovcu. Neka nam oprosti „gospođa ministarka“ ali nema šanse da je poznatija od imenjakinje i prezimenjakinje iz našega grada. Jer aktualna Ljilja godinama je zaštitni znak za konjički sport i Konjički klub Karlovac u kojem obnaša dužnost predsjednice koja podrazumijeva upravljačko-administrativne poslove, a budući da je po struci upravni pravnik to joj i nije neki problem.
– No čim dođem zajedno s ostalima očistim štalu, istimarim i pripremim konje za dnevne aktivnosti. Neovisno o funkciji koji i njihova dobrobit uvijek su mi na prvom mjestu – priča sugovornica. – I danas svi, bez iznimke, imaju taj pristup: prvo konji, onda sve ostalo. Tako su učili mene, tako se odgajaju nove generacije.
Ljiljana Vokić je 2011. bila dobitnica dva priznanja za vrhunska trenerska ostvarenja u gradu Karlovcu i Karlovačkoj županiji. Dobitnica je i priznanja za karlovačkog NAJ- volontera 2013. godine. Inače, nije pristojno damu pitati koliko ima godina, jest koliko je dugo u svom sportu?
– Zgodno je spomenuti da je Konjički klub Karlovac osnovan 1967. godine. Znači da smo vršnjaci. Kao i većina djece koja su se željela vrzmati oko konja, prvo sam upisala školu jahanja. A u klub me doveo Zdravko Wasserbauer. Od tada sam neizostavna, kontinuirano, ukupno 36 godina.
KONJIČKI KLUB KARLOVAC DAJE MAKSIMUM
Što vas je privuklo u taj sport?
– Teško je ponekad ljudima oko sebe objasniti kakvu vrstu pozitivnih emocija izazivaju konji, no ja sam samim dolaskom osjetila da tu pripadam i da je to sport u kojem ću ostati do kraja. Uostalom, konj je jedna od onih životinja koje malo koga mogu ostaviti ravnodušnim. Tijekom odrastanja bavila sam se i drugim sportovima (košarkom i rukometom), ali konji su bili i ostali moja ljubav. Danas mogu reći da imam najljepše zanimanje na svijetu jer sam u prilici znanjem, iskustvom i predanošću svog tima s ovim plemenitim životinjama utjecati na živote i zdravlje ljudi. Lijepo je sresti bivše korisnike, (tada djecu, sad već odrasle ljude) koji vam kažu „Hvala! Hvala za znanje i vještine koje su nam pomogle da budemo vrijedni studenti, predani radnici i u konačnici dobri ljudi. Oni su moj ključ za sreću.
Koliko konja trenutno imate?
– Osam. Različitih pasmina, veličina i građe. Riječ je o visokoškolovanim grlima od kojih je većina vlastiti uzgoj. Dva smo kupili, jednog prošle i jednog ove godine.
Koliko košta taj pogon?
– Trošak se vrti oko 100 tisuća kuna godišnje. Uključuje režijske i izdatke za prehranu, veterinarski nadzor. S obzirom na to da smo za naše konje osigurali mogućnost cjelodnevnog boravka na pašnjaku, bolesti i ozljeda gotovo nema. Redovno obrezivanje kopita rješavamo sami, reviziju toga posla jednom godišnje prepuštamo profesionalcima. Uglavnom, nastojimo uštedjeti na poslovima koje možemo sami odraditi pa se ušteđeno ulaže u bolju prehranu, noviju i suvremeniju opremu. Sve s ciljem dobrobiti i zdravlja konja te sigurnosti jahača.
ZAHVALNI NA PAŽNJI I INTERESU
Koji su vam najveći donatori?
– Ne bih se izrazila baš tako. Prije bih rekla da u Gradu i Županiji postoje poslovni subjekti koji prate i cijene naš rad pa kao društveno odgovorne tvrtke financijski podupiru naše projekte. Projekte usmjerene zdravlju djece. Zamolbe se isključivo odnose za pomoć terapijskom programu i za uvijek određeno dijete. Apele sastavljamo u suradnji s roditeljima. Redovito se odazove Lana karlovačka tiskara i HS Produkt, no ima i brojnih drugih manjih i većih tvrtki kao i pojedinaca koji rado doniraju u takve svrhe. Srećom, klub se nikada nije oslanjao na donacijska sredstva, rad ne temelji na tim izvorima. Naime, već dugi niz godina svojim projektima konkuriramo na natječajima koja raspisuju tijela lokalne i regionalne samouprave, resorna ministarstva i poslovni sektor u RH kako bi se što većem broju mladih osigurao besplatan program terapijskog jahanja. Uspješni smo u tom području i na taj način osiguravamo kontinuitet i kvalitetu.
Da li se tvrtke rado odazivaju i na poziv za pomoć u hrani?
– Klub je financijski stabilna udruga. Nije u potrebi da ‘žica’, da se tako izrazim, niti za hranu niti za bilo što drugo. Ljudi u dobroj namjeri žele pomoći na različite načine, poglavito konjima, stoga ponekad dostave sijeno, jabuke i sl. To je sve OK, dobro dođe. Kaže se da od viška glava ne boli. Zahvalni smo na pažnji i interesu sugrađana, na svakoj konkretnoj pomoći.
PROGRAM TERAPIJSKOG JAHANJA
Na vašem letku oglašavate pet glavnih aktivnosti. Čini mi se da ste najaktivniji u terapijskom jahanju ili …?
– Klub provodi standardne programe konjičkog sporta (obuka i trening jahača i sportska rekreacija op.a.) te specijalizirane programe za djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom koji uključuju APK i TPK, dakle aktivnost i terapiju pomoću konja. Program terapijskog jahanja rabi primjenjuje najviše korisnika pa smo s razlogom u njemu i najaktivniji. Međutim, taj povećani angažman nije u direktnoj vezi s velikim brojem korisnika već u vezi s činjenicom da su korisnici mahom djeca s teškoćama u razvoju i/ili invaliditetom. Znamo da je izbor sportova kojima se ova populacija može baviti ograničen. Isto tako znamo i da obitelji u kojima ta djeca žive imaju limitirana financijska sredstva i da bez naše pomoći ne bi mogle sudjelovati u opsegu koji je nužan za postizanje vidljivog napretka. Zato se puno više piše i zna o terapijskoj ulozi konja u Klubu, što je i poželjno.
Kakvi su rezultati terapijskog jahanja?
– Ključan je razvojni karakter, što znači da svako dijete obuhvaćeno programom počinje od elementarnih stvari i doseže razinu u skladu s individualnim sposobnostima i ograničenjima. Nadalje, program ima karakter istodobne stimulacije motornog, senzornog, govornog, intelektualnog, emocionalnog i socijalnog razvitka. Cilj cjelokupnog programa je osnaživanje svih aspekata dječje osobnosti: od primjerenog uspostavljanja kontakta s okolinom, izgrađivanja osobne autonomije, stjecanja primjerenih znanja, vještina i sposobnosti, navika, vrijednosti i stavova, do pripremanja za daljnji odgoj i naobrazbu. Rezultati su odlični, djeca napreduju na svim nivoima tjelesnog i mentalnog zdravlja. Tome svjedočimo svaki dan, a povratne informacije roditelja i stručnog medicinskog osoblja koji ovu djecu prate u zdravstvenom smislu također su iznad očekivanja. Još bih dodala i da bi rezultati bili još značajniji kada bismo djeci mogli priuštiti optimalan broj tretmana. Na žalost, opseg terapijskog programa ovisi o raspoloživim financijskim sredstvima.
RAZVOJ UVJET OPSTANKA
Kako radi Škola jahanja?
– Škola jahanja je osnovna aktivnost koja traje od 1967. godine i u broju polaznika varira. Nakon dužeg razdoblja zatišja zadnje dvije-tri godine doživljava procvat, broj se naglo povećao. Ukratko, zadovoljni smo i razvojem te klupske aktivnosti.
Nekad je klub imao istaknute jahače-natjecatelje. Kakva je danas situacija?
– Ponosni smo na taj dio povijesti Konjičkog kluba Karlovac. No od tih je dana proteklo ne samo mnogo vremena, već se i jako puno toga promijenilo u sportu kao i u društvu općenito. S početkom rata počinje i stagnacija u sportskoj sekciji. Stagniranje je gubitak vremena, a opstanka nema bez razvoja. Razvoja ljudi, opreme, prostora, programa, bilo čega. Najbolje svega toga. U izmijenjenim okolnostima klub je morao naći način ne samo kako opstati, nego u kojem će se pravcu razvijati. Odlučiti na čemu će bazirati opstanak i razvitak. Opredijelili smo se za usavršavanje programa koji će jamčiti financijsku sigurnost i kontinuitet. U provedbu smo uključili dovoljno stručnjaka, ne zaboravljajući stare članove, bivše natjecatelje koji pridonose kvaliteti i atraktivnosti.
POZIV VOLONTERIMA
Kakav je odaziv mladih?
– Od spomenutih aktivnosti popularan je i program za volontere. Klub ima status ‘organizatora volontiranja’ te svojim volonterima izdaje volonterske knjižice koje im mogu pomoći u daljnjem životu i radu. Klub već ima i svoje nagrađene ‘Naj- volontere grada Karlovca’. Željeli bismo da je interes mladih veći, no dok god postoji pitanje zašto bi netko badava trošio svoje slobodno vrijeme, znanja i vještine ili zašto bi itko uopće radio nešto „za ništa“ volontere ćemo brojiti na prste jedne ruke. Dakako da je uloga mladih koji se u program terapijskog jahanja uključuju volonterski – nemjerljiva. Osim zadovoljstva zbog toga što su korisni i nekome pomažu ta im djelatnost donosi različite dobiti budući da je pozitivno povezana s psihičkim i fizičkim zdravljem. Jasno da pozivam što više mladih!
ZAJEDNICA I SPORT
Kako to da nemate natjecatelja?
– Često si ljudi koji su bili profesionalni sportaši ili uspješni treneri uzimaju za pravo da govore kako uprava nekog kluba radi pogrešno. Zaključak je lakonski. Nije isto znati pokazati kako ide kolut naprijed i svladati znanja iz metodike i s druge strane znati upravljati ljudskim resursima, pronalaziti sponzore, organizirati sportske manifestacije, infrastrukturno se razvijati, poznavati sportska prava i pravo. Nemojmo gledati samo što sport čini za nas, nego i što mi kao zajednica činimo za sport.
Što bi trebalo napraviti da karlovački vježbalište postane pogodno i za natjecanje?
– Postojeća lokacija Konjičkog kluba Karlovac, koja je nekad obećavala nebrojenim prednostima, danas se svela na njih nekoliko, to je recimo činjenica da se objekt nalazi nadomak centra grada i donekle u zelenom pojasu. Lokacija je svakako bez konkurencije. Međutim, sve čime Klub raspolaže (ispusti, zgrada, konji, oprema, hrana za konje …) posljednjih godina ugroženo je visokim vodostajima i posljedično poplavama. Za sada nam je bitno da u danima poplave zaštitimo ukupnu klupsku imovinu i izbjegnemo veću štetu. Nisam sigurna na koji će se način riješiti ova situacija, no trenutno na postojećoj lokaciji nema uvjeta za bilo kakvu graditeljsku intervenciju, a sportskih rezultata nema bez odgovarajuće infrastrukture. Lijeva obala Korane je postala poplavno područje, dok je prostor u branjenom području vodozaštitna zona. Zaključimo sami bi li Konjički klub možda trebao osvanuti negdje drugdje?
PRIVATNI KLUBOVI PUNO ULAŽU
Najbolja Karlovčanka, koja se bavi jahanjem s preponama, je Lucija Penić. Na žalost, nije članica karlovačkog već Konjičkog kluba Sv. Juraj iz Male Mlake?
– Drago mi je to čuti.
Njeni roditelji kažu da bi je rado vidjeli u KK Karlovac?
– Koliko sam ja upoznata u Maloj Mlaki je smješten objekt Sportskog konjičkog kluba Sv. Juraj u vlasništvu Ante Šimleše, sedmerostrukog državnog prvaka u preponskom jahanju, koji tamo i živi. Objekt ima 29 boksova i isto toliko konja. Na ranču se nalaze dvorana, vanjski tereni za trening i natjecanja te travnata varijanta. Za mjesečni pansion potrebno je izdvojiti od 300 do 400 eura po konju te isto toliko za treninge, a cijeli kompleks predviđen je samo za sportaše, ne i za rekreativce. Šimleša planira tamo izgraditi još četiri štale sa 60 boksova, garderobu, učionicu, fitness za jahače. To bi se financiralo posredstvom EU fondova. Govorim to kako bi zainteresirana javnost dobila barem približan dojam o tome što sve jednom konjičkom klubu treba da bi bio relevantan u sportu. Mi pak za sada svojim članovima osiguravamo konje i redovne treninge plus mogućnost stjecanja jahačke dozvole. Što se sportskih natjecanja tiče – moraju ih potražiti u privatnim klubovima.
I za kraj, ima li klub ambicija ili ste zadovoljni postojećim stanjem?
– Do pojave COVID-19 nikad nisam toliko puta čula ili pročitala riječ odgovornost. Premda je presudna za svaki uspjeh. Mi vrlo dobro znamo značenje toga pojma. Tako se ponašamo, planiramo, živimo i radimo. Klub je opstao unatoč brojnim nedaćama. Sjetimo se nedavnog rata i razaranja kada je prostor kluba bio linija razdvajanja zaraćenih strana i na prvoj liniji obrane Grada. I tada smo imali snage spriječiti stradavanje konja, danas u mirnodopskom razdoblju ih spašavamo od poplava. Odustajanje nikad nije bila opcija. Vjerujem da sugrađani prepoznaju naš rad i trud, mnogi ga i cijene. Za konjički sport i Konjički klub Karlovac moraju doći neusporedivo bolja vremena, a do tada ćemo činiti sve da konji ostanu i postanu važan dio tradicije i identiteta našega grada.
SVATKO MOŽE BITI ZAŠTITNIK ŽIVOTINJA
Nedavno je bio Svjetski dan zaštite životinja posvećen pravima životinja i njihovu blagostanju, s posebnim naglaskom na odnos čovjeka prema životinjama i njihovoj važnosti za život na Zemlji. Kakav je zapravo taj odnos?
– Svako stvorenje je na svoj način dar životu na Zemlji, a tamo gdje se javlja briga za njega rađa se i osjećaj odgovornosti. Biće koje trpi i osjeća bol posjeduje vrijednost, što zahtjeva određeno moralno i odgovorno ponašanje. Bez svijesti o vrijednosti svakog oblika života i bez subjekta koji će takvu vrijednost priznati ne može se govoriti o pravu i/ili pravima životinja. Svatko od nas može biti zaštitnik životinja u svojim svakodnevnim aktivnostima: birat ćemo proizvode koji nisu testirani na životinjama, nećemo nositi prirodno krzno već ga zamijeniti sličnim ekološkim materijalima, nećemo kupovati životinje nego udomiti psa ili mačku iz skloništa … Srećom, danas životinje sve više čovjeku prave društvo, čine ga manje osamljenim, pružaju mu osjećaj sigurnosti, pomažu mu u rehabilitaciji, zato je nužno razvijati svijest i stvarati navike koje se temelje na suosjećanju, ljubavi, brizi i poštovanju životinja jer o nama ovisi njihov i opstanak nas samih na Zemlji. Mislim da će ipak još puno trebati javno istupati kako bi se stvorila nova kultura poštovanja i senzibilnosti prema svim živim bićima.
MAČKA GITA
Osim konja imate li u klubu još kakvih životinja?
– Sjećam se da je klub oduvijek udomljavao ‘pse s ceste’, često bio u ulozi ‘tete čuvalice’ napuštenih životinja do trenutka njihovog udomljavanja. Donedavno su kod nas živjela tri psa mješanca, Rajko, Arka i Pegi, koje smo prihvatili kao štence. Na nesreću, više nisu s nama budući da smo ih zbog starosti morali eutanazirati. Bili su to psi od 17 i 19 godina starosti s kojima smo proveli predivne dane i godine. Vjerujem da ćemo se, kad prebolimo taj gubitak, ponovo odlučiti na udomljavanje barem jednog psa. Sada imamo mačku Gitu.
Razgovarao: Marijan Bakić, Foto: Facebook
