Devetorustruki olimpijski pobjednik koji je srušio 33 svjetska rekorda, neponovljivi plivač Mark Spitz svoje mjesto u muzeju osoba koje su obilježile sport osigurao je odavno. Od Olimpijskih igara 1972. u njemačkom Munchenu kada je svijet šokirao svojom superiornošću u plivalištu. Njegov rekord od sedam zlatnih medalja na jednim Igrama srušio je tek Michael Phelps na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine.
Rođen od oca američkog Židova i majke Portorikanke, slavni je američki plivački olimpijac doslovce šokirao sportski svijet svojim nastupima na Igrama u Munchenu prije 48 godine.
Posljednju, sedmu, zlatnu medalju (u štafeti 4×100 m mješovito) osvojio je 4. rujna 1972., dan prije upada palestinskih terorista u Olimpijsko selo u Münchenu i početka najveće olimpijske tragedije.
Pokolj 11 izraelskih sportaša na Olimpijskim igrama u Munchenu 1972. godine zauvijek je promijenio olimpijski pokret. Danas su Olimpijske igre najosiguravanije mjesto na svijetu, zacijelo i zbog samog prisjećanja na minhenski masakr. U napadu palestinske terorističke skupine zarobljeno je 11 izraelskih sportaša. Palestinci su ih držali kao taoce, njemačka policija je intervenirala i tom prigodom pobijeni su svi teroristi, ali je smrtno stradalo i svih 11 zatočenih izraelskih sportaša.
Olimpijske igre u Munchenu bile su pune sjajnih sportskih dosega, no ostale su pod pečatom terorizma koji je na sportu ostavio bolnu ranu, nikad zaliječenu. Palestinski teroristi su htjeli skrenuti pozornost svijeta na svoj problem. Na brzinu je organizirana akcija spašavanja talaca, izraelskih sportaša, no ubrzo je sve krenulo po zlu, u akciji njemačke policije nešto je bilo loše učinjeno, teroristi su ubili preostalih devet izraelskih sportaša, a njemačka policija je ubila petoricu terorista, a jedan je policijac poginuo. Nakon potpunog šoka Međunarodni olimpijski odbor je odlučio, 34 sata kasnije, da će se Igre nastaviti. Trebala je to biti pobjeda sportom nad terorističkom politikom.
Igre su nastavljene, Spitz je osvojio i sedmu zlatnu medalju te nije potrebno posebno naglašavati da više nitko tih dana nije govorio o sportu.
S nadimkom „Albatros“, već nadaleko i naširoko čuvenim brkovima i deset svjetskih rekorda iza sebe, Mark Spitz se prošetao kroz Igre u Munchenu. Zlato do zlata… Sto metara slobodno. Zlato i svjetski rekord. Dvije stotine metara metara slobodno. Zlato i svjetski rekord. Sto metara leptir. Zlato i svjetski rekord. Dvije stotine metara leptir. Zlato i svjetski rekord. 4×100 slobodno štafeta – zlato i svjetski rekord. 4×200 slobodno štafeta, zlato i svjetski rekord. 4×100 metara mješovito štafeta – zlato i svjetski rekord. Nevjerojatan niz.
Svoj veliki talent Mark Spitz je pokazao još puno ranije, te se je spremao da već na Olimpijskim igrama u Ciudad Mexicu, 1968 godine zablista punim sjajem, osvoji pregršt zlatnih medalja i nadmaši svog sunarodnjaka i uzora, također plivačkog velikana Don Schollandera koji je, na Igrama u japanskom Tokiju četiri godine ranije, osvojio četiri zlatne medalje. Planirao je osvojiti pet zlatnih medalja, ali nije uspio. Osvojio je “samo” dva zlata, i to u štafetama 4×100 m slobodno i 4×200 m slobodno. Tome je dodao srebro na 100 m leptir i broncu na 100 m slobodno, dok je u finalu utrke na 200 m leptir posve podbacio, stigavši na cilj posljednji – osmi. Vrlo razočaran neuspjehom Spitz nije posustao, zarekao se na osvetu, i – uspio je.
Tom je prilikom rekao američkim novinarima da će na sljedećim Igrama osvojiti baš – sve! Tako je nekako i bilo. Ostvario je pothvat koji je do Phelpsovih osam zlatnih olimpijskih medalja iz Pekinga 2008., predstavljao najveće dostignuće koje je na jednim Olimpijskim igrama ostvario neki sportaš. Osvojio je sedam zlatnih olimpijskih medalja, uspjeh koji prije toga nikome nije uspio. K tome je u svakoj finalnoj utrci zlatnoj medalji pridodao i svjetski rekord.
No, nije sve te 1972. godine u Munchenu po Sptiza bilo savršeno. Umalo nije ostao bez svih devet medalja…
Na jednom od sedam proglašenja, neposredno pošto mu je zlatna medalja obješena oko vrata, a on stajao bosonog na najvišoj stepenici postolja, i dok je još službeni spiker govorio o njemu, Spitz je, slavodobitno i nesvjesno, podigao desnu ruku u vis. U ruci je držao svoje tenisice marke “Adidas”. Spretni marketinški stručnjaci te renomirane tvrtke odmah su uočili šansu za veliku i besplatnu reklamu, te su proturili glasine da Spitz reklamira tu tvrtku “na mala vrata”. Smjesta su se uzbunili konzervativni, rigidnim amaterizmom zadojeni, krugovi unutar Međunarodnog olimpijskog odbora na čelu sa samim predsjednikom MOO-a, Amerikancem Averyjem Brundageom. Eskalirao je prilično ozbiljan skandal, čak do te mjere da se počelo kalkulirati i o Spitzovoj diskvalifikaciji i oduzimanju dotad osvojenih (zlatnih) medalja, a zbog kršenja amaterskih principa, tj. reklamiranja, pa time i pretpostavljenog zarađivanja novca, što je tada po olimpijskim kodeksima bio “smrtni grijeh”. Srećom, prevladao je razum, Spitz se je čak i ispričao, strasti su se stišale, i on je mogao nastaviti i dovršiti svoj pobjednički niz.
Sedam zlatnih medalja – sedam svjetskih rekorda, pothvat je koji, mislilo se, nitko nikada neće ponoviti, ali ipak je to 36 godina kasnije uspjelo Michaelu Phelpsu koji je u Pekingu 2008. godine s osam zlatnih medalja, nadmašio Spitza. Spitz je, kao istinski sportaš, 17. kolovoza 2008. godine, na dan kada je Michael Phelps u pekinškom Olimpijskom bazenu osvojio osmu zlatnu olimpijsku medalju i detronizirao ga, iz Detroita, gdje se u tom času nalazio okružen novinarima, iskreno čestitao Phelpsu i poručio mu da je on (Phelps) za njega nije najveći plivač, nego – najveći sportaš svih vremena. Veliki sportaš ostao je i veliki čovjek!
Još tijekom trajanja plivačkih natjecanja na Igrama u Münchenu, Mark Spitz je nagovijestio da će posljednja finalna utrka biti i njegova posljednja utrka u karijeri. Tako je i bilo. Povukao se iz plivanja sa 22 i pol godine! Vrlo rano, prerano, ali ipak – na vrhuncu slave otišao je u olimpijsku povijest i svrstao se među olimpijske besmrtnike. No, svijet je iznenadio svojim pokušajem povratka, i to kada je bio u 43. godini. Pokušao se kvalificirati za američku plivačku momčad na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine. Dakakod a nije uspio, no bio je to zgodan podsjetnik na njegove ranije uspjehe.
Nedugo nakon svog trijumfa u Münchenu 1972. godine, a zbog svog izrazito privlačnog izgleda, okušao se s promjenjivim uspjehom kao maneken, te s minornim uspjehom kao filmski i televizijski glumac. Očito je da se kudikamo bolje snalazio u plivalištu nego pred kamerama.
Izvor: Sportska riznica