Natkriveni stadion zamišljen je u obliku velikog »kuglofa«, što je simbolično poštivanje nacionalne i gradske kulturno-gastronomske tradicije, a i najbliže je ideji akademika Magaša čime će se dobiti natkrivena »plitica« sa kompletno pokrivenim gledalište na svim stranama.
Iskoristiti što vrijedi, što manje rušiti, a što brže i jeftinije graditi bile su ideje vodilje arhitekta amatera Radislava Ujdura da ponudi svoj projekt-ideju, koja je sveobuhvatna i Zagrebu osigurava stadion po svim visokim kriterijima Uefe za čak 35 tisuća gledatelja u potpuno natkrivenom stadionu Priča kao da se ciklički ponavlja od prilike do prilike… U glavnoj je ulozi Dinamov stadion u Maksimiru. Želio ga je Ćiro Blažević, želio i Dinamo i njegov predsjednik Barišić i mnogi drugi ljudi koji žive nogomet ili im je stalo do njega. Mnogi se ne ustručavaju reći da je to ruglo i da je sramota za drugu nogometnu reprezentaciju svijeta.
Nogometaši su nam priuštili puno finog nacionalnog slavlja, a slično je zadnjih godina i s Dinamom, koji se uspješno bori na europskom nogometnom frontu. A Maksimir izgleda poput krezubog starčeka, s istočnom tribinom koju je onesposobio potres i sa zapadnom koja je trenutno pravo strašilo… Sjever je nekakva preskupa i poludovršena nikome potrebna građevina, a jug se već odavna treba obnavljati …
Zlatko Dalić, najuspješniji hrvatski izbornik svih vremena, vrlo je emotivan u toj situaciji: “Ne znam što bih o tome još rekao. Pričam već dvije godine, drugi pričaju desetljeće. Možda više ne treba pričati nego presjeći i reći da nećemo tamo igrati. Stalno pričamo da to nije stadion za reprezentaciju, a stalno dolazimo na njega. Možda HNS treba reći dosta, tamo više ne igramo, iako bi bilo nezgodno opet izbjegavati neki grad kod domaćinstva reprezentacije”, govorio je Dalić u veljači, za »24 sata«. U međuvremenu se repka ponovo pokazala i plasirala se i na Final four Europske lige kao i na svjetsko prvenstvo u Kataru, a do kuda će Dinamo, tek će se vidjeti. Stoga je i tema o zagrebačkom stadionu, ponovo aktualna.
Zamalo se dogodilo da Zagreb poslije II. svj. rata dobije stadion JNA ,kapaciteta 100.000 gledatelja, kako bi se tamo mogli održavati – sletovi! No srećom se od toga spletom okolnosti odustalo, pa je 1953. godine izgrađena zapadna tribina čiji su projektanti bili znameniti hrvatski arhitekti Vladimir Turina, Franjo Neidhardt i Eugen Ehrlich. Kad se 1961. gradila istočna tribina, timu se pridružio i Boris Magaš, poznat i po autorstvu amblematskog splitskog Poljuda. Konačno je 1966. dovršena i južna tribina u Maksimiru, koju je projektirao arhitekt Božidar Tušek i koja je zapravo jedinstvena… Sjever je ostao mjesto za stajanje.
Podsjetimo da su pokojni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i Dinamov predsjednik Mirko Barišić probali progurati ideju novog pokrova zapadne i sjeverne tribine maksimirskog stadiona, koje su izgrađene u Tuđmanovo vrijeme , a koštale su oko 100 milijuna eura, dok je Bandić naumio samo za pokrov tih dviju tribina uložiti 280 milijuna kuna.. Prema toj »ideji« koja očigledno »zamračuje« nacionalni i gradski novac za dovršetak trebalo još 400 milijuna eura. Nedavno završeni AEK-ov stadion za 33.000 gledatelja koštao je 100 milijuna eura, dakle samo kao 2/3 sjevera i 1/3 zapada na Maksimiru!
I tu počinje naša priča! Čovjek koji se jako zainteresirao za jeftinije i bolje rješenje je jedan arhitekt amater, a po zanimanju bravar! To je Radislav Ujdur, ZET-ov šef servisnog tima, koji je uz Dinamov stadion svakodnevno prolazio, jer stanuje u Maksimiru, a radio je u Dubravi, pa se nije mogao oteti dojmu velike prevare. Zato je sam počeo proučavati kompletnu problematiku, uvjete i mogućnosti gradnje na istoj lokaciji.
Otišao je u upravu kluba, izložio im svoju ideju i tražio samo mjere starih tribina. Odgovorili su mu da oni to nemaju jer ionako nisu vlasnici stadiona, nego grad, pa nek tamo potraži nacrte, dakle, jednostavnu su ga se riješili … Ujdur je potom nazvao Bandićev ured i tražio kratki susret s njim, a tajnica mu je samo hladno odgovorila: »a što ima gospon gradonačelnik razgovarati s jednim Zetovcem o Dinamovom stadionu« Radislavu Ujduru je to bio dodatni motiv da se zainati i odluči svoju ideju ostvariti do kraja. Preostalo mu je samo da sam izmjeri ono što ga je zanimalo, pa je uskoro na utakmice dolazio s fotoaparatom, mobitelom i metrom i baš nikad se nije dogodilo da ga neka službena osoba spriječi.
Sam je skinuo s interneta i UEFA-in pravilnik i stroge zahtjeve o stadionskoj infrastrukturi, kojih se svi moraju pridržavati. Tako su današnji stadioni grade prema tim strogim kriterijima. Obvezne su VIP lože, novinarska i reporterska mjesta, određen broj sanitarnih čvorova na broj ljudi u publici, kao što je zadan broj ulaza-izlaza zbog sigurnosti, da se izbjegne stampedo ljudi u eventualnoj opasnosti. Također se mora riješiti i problem parkiranja automobila publike kao i onih u vlasništvu VIP-ovaca i još mnoštvo drugih pravila kojih se svaki arhitekt i izvođač mora pridržavati. Ukratko, ta su pravila takva da danas UEFI-nu licencu za četvrtu kategoriju ne bi dobio ni jedan prvoligaški stadion u Hrvatskoj.
Radislav Ujdur se potom bacio na proučavanje izgradnje novih stadiona u svijetu, prema svim dostupnim izvorima, kao i proučavanje samog Dinamovog stadiona i njegove prošlosti. Tako danas barata »kao iz rukava« gomilom podataka, koji su javnosti rijetko dostupni. Zanimljivo je da je primjerice Allianz arena u Münchenu, kompletno koštala 340 milijuna eura, ali to je ipak stadiončina. Puno su češći novi stadioni koji primaju oko tridesetak tisuća gledatelja i koštali su do 100 milijuna eura.
To je za Ujdurovu ideju bio orijentir, puno bolji od ranije prezentiranih megalomanija. Nakon što je osobno premjerio maksimirski stadion i terene oko njega bacio se na promišljanje konačne ideje, u čemu su mu višestruko pomogli sin Marin Ujdur koji je njegove nacrte ubacio u računalo, no potom je otišao raditi u Kanadu, pa je tu uskočio također računalni znalac, i rođak Stjepan Ujdur. Tako danas sve potrebno za početak radova već postoji, od 3D modela u videu do različitih rješenja koji su prava novost u vječitoj maksimirskoj ideji. Radislav kaže da je u sklopu cjelovite idejnog rješenja stadiona, promišljao i kompletan prostor oko stadiona, sve do slavnog spomenika »pimpek«, a na drugu stranu sve do današnjeg pomoćnog igrališta Hitrec-Kacijan na istočnoj strani.
Tako se dobio poslovno-sportski kompleks na 95 tisuća kvadrata. Sam stadion ispunjavat će rigorozne Uefine zahtjeve za četvrtu kategoriju. Radislav je želio da se ne ruši ono što vrijedi, a da se iskoristi sve što je dobro. Tako je uspio »odmaknuti« stadion od Maksimirske ulice. Ispod ulice i prometa koji se njome odvija biti pješački prolazi na drugu stranu, čime se promet ubrzava, a smanjuje ugroza za pješake. Uz objekt se dobiva podzemni prostor za garaže i parking.
Ono što je u ideji Radislava Ujdura fascinantno jest princip korištenja postojećeg, pa se umjesto gradnje potpuno novog objekta, pristupa rekonstrukciji postojećeg, čime se lakše dobivaju dozvole i ubrzava gradnja, po boljim cijenama. Radislav kaže da je kupolu kojom je natkriven stadion zamislio u obliku velikog »kuglofa«, što je simbolično poštivanje nacionalne i gradske kulturno-gastronomske tradicije, a i najbliže je ideji akademika Magaša čime će se dobiti natkrivena »plitica« sa kompletno pokrivenim gledalište na svim stranama. Odlučio je kao sastavne dijelove koristiti elemente južne tribine, a teren je primaknut tribinama, jer je ukopan za tri metra kako bi se u dobio prostor za nove redove, a i sačuvano je osam tisuća postojećih sjedećih mjesta i u konačnici dobio reprezentativan objekt za oko 35 tisuća gledatelja.
Dužina kupole kola natkriljuje gledalište iznosi 252 metra, širina 203, a visoka je 38 metara. U sklopu zapadne tribine nalazi se šest etaža ukupne površine dvanaest tisuća kvadrata, na vrhu je VIP loža, tamo je i press-prostor, komentatorske pozicije, a poseban je i prostor za invalidne osobe. »Kuglof« ima i veliki broj ulaza-izlaza, čime se ubrzava protok publike i smanjuje opasnost stampeda ili nereda.
Kako se računa da je omjer muške i ženske publike 80-20%, kojima je namijenjeno i 400 dobro raspoređenih WC-a, Radislav je mislio i na mnoge druge sadržaje od suvenirnice i klupskog dućana, preko memorijalnog dijela, te restorana i kafića, a i mogućnosti za korištenje osam tisuća kvadrata ispod južne, istočne i sjeverne tribine, gdje mogu biti klupski i drugi poslovni sadržaji.
Možemo s Radislavom Ujdurom pričati dva dana, a on ima rješenje za milijun i jednu stvar. I što je najvažnije njegova ideja je prilično jeftina, pa bi se 50 milijuna eura moglo nekako izdvojiti za Dinamov stadion, u sportu koji nas zbilja veseli i stvara svjetska postignuća.
Izvor: VL/Jurica Ilić Foto: Stjepan Ujdur
