Na zagrebačkome Krematoriju upriličen je posljednji ispraćaj bivše atletičarke i dugogodišnje sportske novinarke i urednice Milke Babović. Babović je preminula u Zagrebu 26. prosinca u 93. godini života.
Zbog strogih epidemioloških mjera u Velikoj dvorani Krematorija bio je dopušten ulazak samo 25 osoba, pa su ispraćaju doajenke hrvatskog televizijskog novinarstva nazočili samo članovi uže obitelji i bliski prijatelji, među kojima i predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Hrvoje Zovko.
Prigodnim riječima okupljenima su se obratili predsjednik Hrvatskog zbora sportskih novinara (HZSN) Jura Ozmec, predsjednica Hrvatskog klizačkog saveza Morana Paliković Gruden i novinar HTV-a Aleksandar Stanković.
Kao članica zagrebačke Mladosti, bila je atletska reprezentativka Jugoslavije, dvaput svjetska studentska prvakinja u trčanju na 80 metara s preponama. U anketi Sportskih novosti triput je proglašavana najboljom hrvatskom sportašicom, dva puta jugoslavenskom.
Sportskim novinarstvom bavila se od 1949., gdje je na RTV-u Zagreb bila među osnivačima sportske redakcije te dugogodišnja urednica i komentatorica. Posebno je prepoznatljiva bila tokom televizijskih prijenosa umjetničkog klizanja, a među brojnim velikim takmičenjima koje je prenosila, pamti se da je na ZOI u Sarajevu 1984. bila zamjenica voditelja Press centra i ostala je upamćena kao jedan od TV simbola sarajevske olimpijade. Tijekom karijere kao komentator pratila je atletiku, klizanje, gimnastiku, veslanje, konjički sport, skijaško trčanje i brzo klizanje.
Foto: R. Suvar/CROPIX, L. S. Dominić/HINA
U nastavku prenosimo tekst, kolumnu peJURAtivno, osobno sjećanje glavnog urednika SPTV i predsjednika HZSN Jure Ozmeca, na Milku Babović kojemu je, među mnogima, gospođa Milka bila mentor i urednica.
MILKA
Za nekoga tko je s gospođom Milkom Babović proveo zadnje 33 godine i prošao sve što se u ovom poslu sportskoga novinara može proći, a potom joj pomagao kako bi uspjela i dalje stvarati u eri gdje se radi isključivo s kompjuterima i novim tehnologijama, zapravo bi čudno bilo da s podsjećanjem na nju i davanjem posebnog mjesta ne počnem ovu kolumnu.
Na žalost, naravno, jer ona više nije s nama. No, kako je posljednjih dana po portalima, novinama, radijima i televizijama ispričano toliko toga o Milki, pa čak sam i osobno citiran na nekoliko desetaka mjesta, zapravo nema puno toga što bih novoga uopće mogao napisati unatoč činjenici da sam podosta s njom komunicirao. Ima stvari koje mi je, posebice zadnjih pet do deset godina znala kazati u nekom opuštenom tonu, vozeći se u mojem autu do optičara, sjedeći na terasi DASH-a ili glasno razmišljajući u svojem stolcu, pokušavajući dovršiti neki tekst koji je stvarala. Stvari koje će i ostati takve, samo njezine i manjim dijelom moje, koliko je dopustila da ih s njom podijelim. Da, ponekad i pokoja suza. Uspomena koja će ostati ista i nepromjenjiva bez obzira na sve ove priče koje su cirkulirale po medijima u danima nakon njezine smrti. Jer, realno, Milka je bila i ostala jedna. Takvih više neće biti, ne zato što to ne bi bilo moguće fizički, nego zato jer su vremena postala potpuno drugačija, jer nas je tehnika prestigla, jer nam u glavama više nema razuma onoliko koliko treba za usprotiviti se krivim stvarima i suprotstaviti se političkim ili sportskim moćnicima. Milka je to imala, znala je kako se to treba raditi i to je i radila. Ako nije pričala s nekim kolegama u redakciji, a s njima je radila prijenose, ako je u nekoliko minuta bila spremna odbaciti one koji su joj htjeli pomoći sad, potkraj života, samo zato jer su nakon milijun dobrih rečenica rekli neku krivu, onda ne čudi što je neke „glavonje“ jednostavno prekrižila i nije s njima komunicirala. To je bila Milka. Falit će ne samo meni, nego svima nama koji u sebi još imamo neki crv traženja pravičnosti, iako „ni med cvetjem ni pravice….“
Kraj godine je, ipak i na taj način, Milkinim odlaskom, zaokružio najgorih 366 dana u povijesti koja se piše na kompjuterskim tipkovnicama. Ipak, ako je svojedobno i Milka inzistirala da se vijest mora pročitati, pa makar ona pala u komu pred kamerom i makar ju gurnuli nogom u stranu, onda valja zaokružiti 2020. Dva najveća izbora su odrađena. Siromašna ponuda ipak je pokazala da hrvatski sport smije i mora biti zadovoljan rezultatima. Možda najzadovoljniji rukomet. Pitanje je samo hoće li takav kraj ove biti ujedno i poticaj za rad u idućoj godini. I za iste ili slične rezultate. Cjepidlake među nama će primijetiti da dosta natjecanja, uostalom niti OI, nisu održana, a da je na održanima nedostajalo podosta onih „najboljih“. Da, pa?
Sport jest nešto što je preslika života i životnih prilika (ili neprilika). Tko ne uhvati svoju šansu sad, odmah, tko se ne postavi, tko ne poentira, nije jednostavno za taj sport, odnosno za takav život. Svaku šansu treba uhvatiti i probati iskoristiti, svaku. Posebno u sportu, pa makar pola Europe ne došlo na nekakvo europsko prvenstvo ili se neke utakmice ne igrale zbog korone. Pa sukladno svemu tome, dopustite mi da vam na kraju ove, ne baš ugodne i ne baš lijepe godine, zaželim u svoje ime, ali i u ime svih djelatnika SPTV-a da nam svima iduća godina bude ne samo olimpijska i ne samo uspješna, nego i vrlo zdrava i vesela. A, ako niste znali, 2021. je deseta godina emitiranja SPTV-a, danas najgledanijeg sportskog kanala u Hrvatskoj!
