Pet godina je prošlo otkako je otišao Diego Armando Maradona, a činilo se da će zauvijek ostati negdje između travnjaka i neba – u vječnom driblingu između genija i kaosa. Malo je sportaša koji su toliko snažno obilježili epohu da se i danas, godinama nakon njihova odlaska, o njima priča kao da upravo izlaze na teren. Maradona je jedan od tih. Možda i prvi među njima.
Rođen 30. listopada 1960. u Lanúsu, u obitelji skromnih mogućnosti, s korijenima izmiješanim kroz više kultura i kontinenata, Diego je od najranijih dana znao da jedino lopta razumije njegov ritam. Nogomet je igrao već kao šestogodišnjak, prvo za Estrellu Roju, a ubrzo i za Argentinos Juniors gdje će, deset dana prije šestnaestog rođendana, postati najmlađi debitant u povijesti argentinske lige. Rekord koji će kasnije oboriti njegov zet – Sergio Agüero.
Pet godina, 166 nastupa i čak 116 pogodaka bilo je dovoljno da ga Boca Juniors dovede kao zvijezdu koja će donijeti naslov. I donio ga je – u svojoj jedinoj sezoni za Bocu, s 28 golova u 40 utakmica. Potom Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj, pa transfer u Barcelonu i početak europskog poglavlja koje je obećavalo čista čuda.
U Barceloni su ga zvali “Mali zeleni”. Za rekordnih šest milijuna eura stigao je na Camp Nou i odmah zapalio nogometnu pozornicu. Kup kralja, Liga kup, i – najrjeđa počast – pljesak s tribina Bernabéua, gdje Barcelona rijetko dobiva ovacije. Ipak, baš ondje počinju i njegovi problemi: ozljede koje su ga izbacivale iz ritma, noći koje je provodio u kockarnicama i klubovima, i prvi ulazak u mračniji dio karijere – svijet kokaina. Ni teren, ni poroci, ni bol nisu ga spriječili da se potuče u finalu Copa del Rey protiv Athletic Bilbaa. Poslije toga Barcelonu je napustio bez pozdrava.
A onda – Napoli. Grad koji je uvijek hodao na rubu, jednako strastven i ranjiv kao Diego sam. Na tribinama 75 tisuća ljudi, svatko uvjeren da je došao njihov spasitelj. I bio je. U gradu koji je stoljećima skupljao i rane i slavlje, Maradona je dočekan kao čovjek koji će sve to pretvoriti u nogomet.
Njegove mane? U Napulju su bile – vrline. “Uno di noi.” Jedan od njih. I zato je baš ondje, u tom gradu koji voli bez kalkulacija, Maradona postao više od igrača. Postao je priča koja i danas ne blijedi.
Foto: Profimedia