Legenda karlovačke atletike, rekord koji traje i sjećanja koja ostaju. A u toj tuzi ostaje i jedna mala, osobna nijansa: zbog njegove prerane smrti nikad mi nije stigla ona rijetka atletska knjiga o kojoj smo toliko puta govorili.
Preminuo je Ivan Ivičak (76), jedan od najvećih atletičara u dugoj povijesti karlovačkog sporta. Rođen 9. veljače 1949. na Brajak Brdu, u atletiku je ušao još u osnovnoj školi, pod vodstvom prof. Duje Oreščanina. Počeo je pobjedama na školskim krosevima i uličnim utrkama, a kao junior već je bio u vrhu hrvatskog sprinta i srednjih pruga. Seniorsku karijeru izgradio je uz trenera Zdenka Kuzmanića.
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio je jedno od najvećih imena jugoslavenske atletike. Četiri je godine bio standardni član reprezentacije (1973.–1976.), osvojio dva brončana odličja na prvenstvima Jugoslavije, niz medalja na prvenstvima Hrvatske te postao dio štafete 4×400 m koja je držala hrvatski rekord četvrt stoljeća. U tom je sastavu triput bio zlatni na Balkanskim igrama, a 1975. i na Mediteranskim igrama u Alžiru, uz rekord natjecanja. Te je godine osvojio i srebro na Univerzijadi u Rimu te nastupio na Europskom prvenstvu.
Na USIC Europskom prvenstvu 1973. osvojio je dva srebra (400 m i 4×400 m), a godine je završio kao peti sportaš Jugoslavije. Dva puta bio je najbolji sportaš Karlovca.
I nakon natjecateljske karijere ostao je uz atletiku – bio je član Izvršnog odbora Hrvatskog atletskog saveza, dugogodišnji član uprave AK Karlovac te delegat na Svjetskom prvenstvu u Parizu 2003. Dobitnik je i dvije nagrade za životno djelo (2010.).
Njegovi klupski rekordi na 100 m, 200 m, 300 m i 400 m stoje i danas.
Izvan sporta, završio je Višu tehničku strojarsku školu u Karlovcu, radio u Jugoturbini te nakon povratka iz Njemačke 1996. osnovao vlastitu tvrtku IPS Systemtechnik. Ostao je vezan uz sport i kao rekreativac, – nogometaš i tenisač a bio je i član Rotary kluba Karlovac.
Tri kratka sjećanja koja je volio ispričati
„Klinac koji nas je iznenadio“
Prisjećao se dana kad je mladi Ivan Žapčić, danas jedan od vlasnika karlovačkog HS produkta, došao na njihov „lagani trening“.
– Pojačamo mi tempo da ga malo „otresemo“, ali on drži. Pojačamo opet – on i dalje za nama. Na kraju smo Kruno i ja jedva čekali da on odustane, a ispalo je da smo se mi morali skrivati u kukuruz da dođemo sebi.
Pričao je to uvijek sa smiješkom – kao pouku da talent prepoznaš tek kad te stigne.
Univerzijada u Rimu 1975. – polufinale koje je došlo po njega
U kvalifikacijama je procijenio da nema šansu za prolazak i već se presvukao, sjeo na tribine.
– Gledam polufinale, a kolega mi kaže: „Pa ti si u osmoj stazi!“ Malo preskočim ogradu, dođem na start bez pripreme i naravno – posljednji. A imao sam šansu za finale. Utjeha je srebro u štafeti sljedeći dan.
Triler-finiš s tisućinkama – Pistoi, 1973.
Finale štafete 4×400 m protiv tadašnjeg SSSR-a ostalo mu je jedno od najdražih sjećanja.
– Trčao sam rame uz rame cijelu zadnju izmjenu. Nismo znali tko je drugi – ni foto-finiš nije mogao odlučiti. Na kraju su diskvalificirali SSSR, a mi uzeli srebro. Bio sam najuspješniji naš reprezentativac toga natjecanja.
Foto: Privatna arhiva