Damir Čavlović, najstariji je od tri braća Đovi koji su nadimak dobili po ocu Josipu Čavloviću, godinama je kao igrač, još od dolaska 1970. iz Karlovca u Rijeku, s pokojnim Juricom Lakićem pod vodstvom tadašnjeg „rukometnog maga“, Vlade Stenzela, kao rukometaš Kvarnera pa Zameta stvarao imidž riječkog rukometa. Nastavio je to i kao uspješan trener u Rijeci, Karlovcu i Splitu. Uspješni klupski kormilar bio je kratko vrijeme hrvatski izbornik koji je uskočio za jednu akciju reprezentacije. Ukratko, cijenjeno je rukometno ime koje se uvažava sa štovanjem.
To su prepoznali i Gradski vijećnici Karlovca koji su prihvatili prijedlog Odbora i izglasali odluku o dodjeli javnih priznanja u 2021. godini gdje je predloženo da se Damiru Čavloviću- Đoviju dodijeli Plaketa Grada Karlovca. Plaketa mu je dodijeljena u Gradskom kazalištu Zorin dom na svečanoj sjednici Gradskog vijeća povodom Dana grada – 442. rođendana grada Karlovca, 13. srpnja 2021. godine.
IZNENAĐEN I ZAHVALAN
Jesi iznenađen priznanjem Grada Karlovca?
– Pomalo jesam jer su prošle godine od kada nisam više u karlovačkom sportu, ali mi je izuzetno drago da me nisu zaboravili. Zahvalan sam na priznanju.
Dobitnici najvišeg gradskog priznanja, Nagrade Grada Karlovca, jesu Georgij Paro (posthumno) i Radovan Radovinović. Plakete Grada Karlovca pored Čavlovića još su dobili: Tomislav Čadež, Matija Pahanić, Anka Nikolić, Nada Senfner, Marina Novaković Matanić, Specijalna jedinica policije “Grom” Policijske uprave karlovačke, Đuro Batinić i Dražen Tufeković. Dobitnici najvišeg gradskog priznanjea, Nagrade Grada Karlovca jesu Georgij Paro (posthumno) i Radovan Radovinović.
U Rijeci si postigao svoje najveće sportske uspjehe. Kako su to Riječani prepoznali, nagradili?
– Da, u Rijeci sam zaista postigao velike uspjehe kao igrač i kao trener. Primio sam ne mali broj nagrada od Grada Rijeke.
Bio si rukometaš Kvarnera, Zameta, član seniorske B reprezentacije Jugoslavije, trener … Po čemu pamtiš to razdoblje?
– To su jedni od najljepših trenutaka moje mladosti i igračke karijere. Stvorena su neizbrisiva prijateljstva koja i danas traju.
PRILIKA KOJA SE NE ODBIJA
Juricom Lakićem (čuči prvi s lijeva)
i Damirom Čavlovićem (čuči drugi s desna)
Što je to u Rijeci bilo toliko primamljivo da si otišao?
– U Rijeku sam otišao na poziv proslavljenog rukometnog trenera gosp. Vlade Stenzla. Što još više dodati nego da mi je bila izuzetna čast odazvati se i igrati pod njegovom trenerskom palicom. Uvjeren sam da bi to bio san svakog igrača i prilika koja se ne odbija.
Jedno vrijeme radio si i kao profesionalac u Riječkom rukometnom savezu?
– U Riječkom sportskom savezu proveo sam predivnih desetak godina kao instruktor za mlađe dobne skupine. Taj mi je posao i donio jednu od nagrada Grada Rijeke za sve moje postignute rezultate s mladim riječkim rukometašicama i rukometašima.
Kratko vrijeme bio si hrvatski izbornik?
– Bilo je davno kada sam vodio reprezentaciju. Bila je to akcija prije Svjetskoga prvenstva u Japanu 1997. godine. Sve je to bilo poslije olimpijskog zlata u Atlanti osvojenog s izbornikom Velimirom Kljaićem. Trebalo je poslije toga ići i na neku akciju u Norvešku, međutim, g.Dvornik, čelnik mog tadašnjeg kluba, splitskog Brodomerkura, nije me pustio.
Što misliš o sadašnjoj hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji?
– Nije isto voditi klupsku i reprezentativnu postavu. U svakom slučaju uvijek treba znati napraviti atmosferu. Prije smo imali i drugačije igrače. To je moje mišljenje. Današnji igrači su kada dođu u reprezentaciju dosta potrošeni zbog klupskih obaveza. Natjecanja su im teška, svi igraju u jakim nacionalnim ligama te u jakim europskim utakmicama. To ih sve itekako iscrpljuje fizički i psihički, a osim toga stalno je prisutna i prijetnja od ozljeda.
NIKAD ZABORAVLJENE USPOMENE
Damir Čavlović i Jurica Lakić
Najbolji rukometni trener i rukometaš u Karlovcu … a najbolji trener i rukometaš u Hrvatskoj?
– Ovo je jedno od vrlo nezahvalnih pitanja jer sam uvjeren da su svaki trener ili trenerica dali najbolje od sebe a što znam i iz osobnog iskustva. Zato ne bih izdvajao nikoga ponaosob.
U kakvom ti sjećanju ostaje igranje u dresu RK Dubovca?
– U RK Dubovcu započeo samo svoje prve rukometne korake pod vodstvom pok. Mihajla Prezelja-Mitile. Bili smo mlada i perspektivna ekipa, osvajali prvenstva, turnire, bili sjajno klapa i društvo, prijatelji … Ostaju mi lijepe nikad zaboravljene uspomene na prijatelje od kojih nažalost neki nisu više među nama.
Da li je RK Dubovac u vrijeme kad ste otišli u Rijeku ti, Jurica Lakić i Ratko Knežević mogao postići više da ste ostali?
– Uvijek se može više. Osim nas trojice bilo je tu još kvalitetnih igrača koji s popunili prazninu našim odlaskom. Spomenuo bih ovom prilikom i svoju braću, Anđelka i Tomislava, koji su također bili izvrsni rukometaši i dali svoj obol rukometu, kako igranjem u Karlovcu tako i igranjem Tomislava u Rijeci i Anđelka u Riminiju.
RUKOMETAŠ U PEČALBI
Neko vrijeme proveo si igrajući u talijanskom Roveretu?
– Točno. U svojoj bogatoj karijeri igrao sam za HC Volani iz Rovereta u Italiji i osvajao prvenstvo Italije, igrao u Kupu šampiona protiv Izraelaca. Od 11 golova mojih je bilo 9. Bili su to prekrasni trenutci i nezaboravno iskustvo. U Italiji sam bio i trener HC Prato gdje smo osvojili prvenstvo i kup Italije. Što se tiče Italije nadam se da će moj unuk Matteo nastaviti moj niz jer je sa svojih nepunih 8 godina veliki zaljubljenik rukometa kojeg trenira u Trstu, što nije ni čudno jer su i njegova majka i moja kći Barbara, kao i nona Violeta bile rukometašice Zameta.
i kćerkom Barbarom
Jesi još aktivan u riječkom rukometu?
– Sada uživam u zasluženoj rukometnoj mirovini sa svojom suprugom Violetom u tišini Gorskog kotara, u vikendici nedaleko Fužina i Liča.
PAMTI SAMO SRETNE DANE
Proveo si godinu dana u Karlovcu kao trener RK Karlovačka pivovara. Bila je to dobra ekipa. Jeste mogli postići više?
– Ekipa je bila dobra, perspektivna. Pri mojem dolasku zatekao sam ih na predzadnjem mjestu a na kraju smo se borili u samom vrhu hrvatskog rukometa. Igrali smo i u Kupu EHF-a. Da li smo mogli postići više? Vjerojatno jesmo, ali to je neka druga priča. Kako se ono kaže: ‘Pamtim samo sretne dane!’
Koliko znaš o HRK Karlovac koji je ove sezone ušao u Premijer ligu?
– Drago mi je da će Karlovac igrati Premijer ligu. Imaju dobre trenere koji će nadam se uz pomoć struktura u Gradu na četiri rijeke znati to posložiti.
Što smatraš svojim najvećim sportskim uspjehom?
– Još jedno od težih pitanja, kao otprilike kada te netko pita koje dijete više voliš. Bilo je mnogo velikih uspjeha kako igračkih tako i trenerskih. Jedno je sigurno uspjeh s Karlovcem u Kup-u EHF, RK Brodomerkur Split gdje su pod mojim vodstvom prve ozbiljne rukometne korake ostvarili Metličić, Balić, Anušić, Jerković … Sve redom kasnije odlični reprezentativci Hrvatske. U Virovitici smo sa ženskom ekipom nakon 25 godina slavili ulazak u Prvu hrvatsku ligu i igrali u finalu Kupa Hrvatske.
KARLOVAČKI SPORT IMA PERSPEKTIVU
Od 1970. ne živiš u Karlovcu, a koliko sada živiš karlovački sport?
– S obzirom na ova ružna vremena kada nam je gotovo onemogućeno uživo pratiti događanja na sportskim terenima sve se svelo na praćenje preko medija. Već sam kazao kako znam da su rukometaši izborili igranje u Premijer ligu, odbojkašice Superligu, nogometaši Karlovca 1919 imali su sjajnu sezonu pod vodstvom trenera Ćuka, bejzbolaši su nepobjedivi u domaćem prvenstvu i uspješni u međunarodnim kupovima, atletičari su dobili stazu što će im sigurno biti poguranac za još bolje rezultate, borilački sportovi su tradicionalno dobri u pojedinačnoj konkurenciji … Mislim da karlovački sport ima perspektivu samo je treba znati odraditi.
Osim obitelji što te još veže uz grad na četiri rijeke?
– Opet ću malo pjesnički, kako ono pjesma kaže: ‘Što si stariji srce više vuče rodnom kraju!’
Jednoga dana povratak s mora u grad na četiri rijeke?
– Možda, nikad se na zna – kaže najstariji Đovi na kraju ovotjednog KAŠ-evog intervjua.
Foto: arhiva RK Dubovac, R. Fajt/Kaportal
