„Dobar tretman ne znači samo to koliko je ljudi bilo na utakmici, ili koliko su mediji podržali ženski sport. Nekako mi se čini da smo uzeli zdravo za gotovo na lokalnoj razini tu problematiku“, kaže Anamarija Radočaj članica Upravnog odbora Hrvatskog rukometnog kluba Karlovac.
Žene u sportu – tako bi se mogao nazvati ovaj KAŠ-ev intervju tjedna. Bivša rukometašica ne tako davno prihvatila je biti članicom Upravnog odbora HRK Karlovac. Nije, dakako, jedina u karlovačkom sportu, ali je jedna od malobrojnih žena koje su se odlučila baviti nečime čega se rijetko tko danas uopće želi baviti – biti sportski djelatnik. Zato Anamarija zaslužuje prostor na našem portalu. Konačno, s obzirom na njenu sportsku prošlost u njenim venama teku zrnca rukometne krvi pa njena odluka nije bez pokrića.
OD SANDE HUMJAN DO RATKA KNEŽEVIĆA
- Prvim rukometnim koracima naučila me trenerica Sanda Humjan. Bilo je to tijekom četvrtog razreda u Osnovnoj školi Turanj. Krenuli smo s mini rukometom u sklopu Rukometne škole Karlovac. Sudjelovali smo na prvenstvima, školskim natjecanjima, jedva čekali Rukometni kamp u Selcu. Tada se govorilo da smo perspektivna generacija koja bi trebala nakon izlaska iz Rukometne škole ostati na okupu. Međutim, RK Dubovac nije bio zainteresiran za sve nas, nego samo za par cura te su naši roditelji odlučili osnovati klub kako bismo ostale na okupu, mogle trenirati i igrati – započela je svoju sportsku priču naša sugovornica.
Tako je 15. srpnja 2005. osnovan ŽRK Karlovac. Prvi trener u klubu bio je Milan Brkić. Zatim su još bili Danijel Grbačić, Mario Zdravković-Jura i Ratko Knežević. Svakodnevni treninzi, jake pripreme, utakmice. Sve je to učinilo od njih ekipu, ne samo na terenu, nego i izvan terena.
- Trudile smo se maksimalno, zajedno s njima i našim roditeljima, kako bismo ostvarile što bolje rezultate. Sve do jedne jedva smo čekale trening, utakmicu, putovanje, pripreme. Uživale smo na Sportskim igrama mladih odakle smo se redovito vraćale s medaljama, sudjelovale smo na Međunarodnom rukometnom turniru u Pragu te s ponosom ušle u Drugu ligu 2008./2009. u kojoj je tada već igrao RK Dubovac. Pojedine naše igračice bile su nekoliko godina pozivane i na okupljanje hrvatske rukometne reprezentacije.
Igrala si na poziciji kružnog napadača.
- Bio je to najljepši period života. Danas bih rekla da je rukomet bio moj život svih godina treniranja. Ne samo moj, nego i mojih roditelja. Prestala sam rukomet igrati nakon povrede kralježnice na prvoj godini fakulteta, a i bilo je teško trenirati samo petkom kada bih se vratila iz Rijeke s fakulteta i utakmice igrati vikendom.
SRCE JE S TRIBINA VUKLO PARKETU
Zašto rukomet, a ne neki drugi sport?
- U trenutku kada sam počela igrati rukomet, trenirala sam i latinoameričke plesove. No, odluku sam morala vrlo brzo donijeti jer su treninzi bili u isto vrijeme i nisam se mogla i jednom i drugom aktivnošću kvalitetno posvetiti. Odluka je pala na rukomet zbog borbenosti, strastvenosti, timskog rada, ekipe, izvrsne trenerice koja nas je sve osvojila svojim pristupom i znanjem. Ali, mudro je svoju ulogu tu odigrao i tata koji me usmjeravao prema rukometu.
Zašto HRK Karlovac a ne RK Š.R. Karlovac?
- Miloš Đanković je prvi koji mi je nudio da budem trenerica u Školi, međutim zbog mojih poslovnih obaveza ne mogu se tome posvetiti na način na koji smatram da bih trebala. A priča s HRK Karlovcem nastala je polako i spontano. Dugo godina nisam pratila rukometne utakmice. Ne zato jer nisam imala vremena, ili jer nisam htjela, nisam mogla. Svaki put kada bih bila na tribinama srce me vuklo parketu. Sjećam se pred dvije godine sam s društvom došla na utakmicu HRK Karlovca. Slušala navijanje, komentare, pohvale i opaske. I bilo mi je teško. Nisam mogla odgledati utakmicu do kraja. Bilo je utakmica kada bih došla sama na tribinu, gledala i tako sam se pomirila s time da je vrijeme prošlo, da sam odluku donijela pa kakva god ona bila i da povratka na teren nema. Ali, htjela sam biti tu jer me to čini sretnom. Bilo mi je drago što sam vidjela svog trenera, što s njime sada mogu o rukometu razgovarati drugačije. Drago mi je što su tu ljudi uz koje sam odrasla i i od njih slušala o rukometu, koji su se na sve načine iz godine u godinu borili za to da Karlovac ima rukomet, da odgaja generacije. Odluka o mojem angažmanu u HRK Karlovcu donijeta je nakon razgovora s predsjednikom kluba Stipom Smojverom.
Koliko uopće poznaješ ženski sport u Karlovcu?
- Zbog prirode svojega posla mogu reći da poznajem klubove, poznajem sportašice i trenerice, pratim njihove uspjehe. Od naših hokejašica koje su prave ‘lavice’ na terenu, odbojkašice koje su ostvarile izvrsne rezultate, nogometašice, rukometašice, gimnastičarke, veslačice… Ne želim nikoga imenom izdvajati, ali svim im čestitam na njihovim velikim uspjesima. Uspjeh nije samo medalja oko vrata, uspjeh je težak put koji do toga vodi.
Da li ženski sport u Karlovcu ima dobar tretman?
- Smatram da nema. Ali to je priča i na nacionalnoj razini koja se mijenja puževim koracima. Konkretno, ona zahtjeva uključenost i koordinaciju svih nadležnih tijela, od medija, klubova, publike, odgojno-obrazovnih ustanova … Dobar tretman ne znači samo to koliko je ljudi bilo na utakmici, ili koliko su mediji podržali ženski sport. Nekako mi se čini da smo uzeli zdravo za gotovo na lokalnoj razini tu problematiku.
ŽENE U SPORTU PONOS SU GRADA
Misliš da bi moglo biti bolje?
- Duboko sam uvjerena da mora bolje. I to ne sutra, nego već danas. Izvrsne generacije sportskih djelatnica i sportašica prolaze, ali izvrsne i dolaze. Karlovačke žene u sportu ponos su grada, dakle ponos su svih nas. Iza njihovih rezultata sati i sati su treniranja i odricanja.
Što predlažeš za boljitak ženskog sporta?
- Sport je važan dio naše kulture i ima posebnu ulogu u društvo. Kao takav, jednako mora biti zastupljen muški i ženski sport u medijima. Ovdje ću naglasiti lokalnim medijima jer govorimo o našem gradu. Svjedoci smo toga da još uvijek u medijskom prostoru se dovoljno ne govori o ženskom sportu, iako se porast zadnje vrijeme ipak osjeća. Ali to nije dovoljno. Mediji imaju jednu od ključnih uloga razbijanja stereotipa – boks je samo za muškarce, ili ples je samo za žene. Tome nije tako. Kada govorim o medijima, ne mislim samo na rezultate sportašica, već i na probleme s kojima se susreću i kako ih riješiti, iskustva koja imaju… Važnu ulogu za boljitak ženskog sporta, nosi i svaka sportašica ponaosob, svaki njen trener/ica, ali i lokalna zajednica.
PREMALO JE ŽENA U SPORTU
Ima li Karlovac dobre uvjete za razvoj ženskog sporta?
- Za mene je riječ sport izjednačena sa značenjem riječi obitelj. Nije dovoljno samo brinuti o infrastrukturi i plaćama trenera za koje smatram da su premale. Potrebno je puno više. Karlovac vapi za jednom dvoranom u kojoj će se moći igrati međunarodni susreti jer znamo da sadašnje dvorane ne zadovoljavaju te standarde. Mislim da nas sve veseli i obnova sportske dvorane na Rakovcu, ne kozmetička, nego kompletna. Izgradnja nove dvorane olakšala bi klubovima i termine treniranja. Potrebna su nam stručna predavanja za žene u sportu, kontinuirane edukacije. Zašto ne bismo, na primjer, organizirali konferencije na kojima će sudjelovati žene uključene u sport, govoriti o svojim iskustvima, problemima, uspjesima. Sve navedeno klubovi ne mogu financijski sami pratiti, ali mogu pomoći u organizaciji. Ne kažem da mi u Karlovcu nemamo događanja, jer imamo i ponosna sam na sve one ljude koji to organiziraju – od sajma udruga gdje se klubovi mogu predstavljati pa do velikih sportskih natjecanja. Ali to nije dovoljno. Potrebno je javno razgovarati i o zdravlju sportašica, ali i sportaša. Privući žene u trenerski poziv. No, žena u sportu nije samo ona koja je u igri ili trenerica, tu su sutkinje, tu su žene u upravnim tijelima klubova… I da, malo ih je, treba ih biti više.
Članica si Uprave HRK Karlovac. Je li ti to opterećenje?
- Nije opterećenje, upravo suprotno. To je odgovornost na koju sam pristala i u tom uživam. Puno je posla pred nama. Ova uprava je tu tek četiri mjeseca i iz dana u dan se trudimo maksimalno. Svakodnevno se susrećemo kao Uprava s novim izazovima i obavezama koje rješavamo. Ono što nas vuče i zbog čega smo svi angažirani maksimalno i imamo vjeru su sve naše ekipe – igrače i trenere. Karlovački rukomet jedna je velika obitelj. Pritom mislim na sve klubove i škole i smatram da svi imamo odgovornost u osiguravanju budućnosti te obitelji.
NEMAJU ČAROBNI ŠTAPIĆ
Imate zacrtane kakve rokova?
- Naša je odluka bila da pričekamo kraj prvenstva i krenemo s razgovorima. Razgovore smo obavili sa svim trenutnim igračima, a u tjednu pred nama isto ćemo napraviti i s trenerima i stručnim stožerom. Prvenstveno nam je cilj uz razgovor sa stručnim stožerom složiti momčad koja će biti spremna za Premijerku. Razgovarali smo i s nekim novim igračima koji bi se htjeli priključiti momčadi. HRK Karlovac osim seniora ima još tri ekipe koje su nam jednako važne kao premijerligaši jer upravo u tim mlađim ekipama počiva budućnost našeg kluba i rukometa. Također, ovdje moram istaknuti da me veseli i suradnja s Rukometnom školom koju je naš klub do sada imao te vjerujem da će nastaviti s time i dalje. Stabilnost je za mene posložena ekipa i stručni stožer, uz to i Uprava, a svi s istim ciljem. Ako se sada osvrnem na sezonu iza nas, moram istaknuti da je bila vrlo izazovna. Brojne ozljede igrača, financije, neizvjesna liga do samoga kraja. Neki igrači su prvi puta osjetili ozbiljnost Premijer lige i što to sve ona nosi. Izazove koje smo prolazili, prolazili smo zajedno i to je dodatno učvrstilo Klub i davalo nam snagu da iz tjedna u tjedan idemo hrabro. Konkretan datum kao rok nemamo upravo zato što iz dana u dan radimo na navedenoj stabilnosti Kluba.
Što je najveći problem kluba?
- To su financije koje su jedan od uvjeta za gore spomenutu stabilnost. Kao i u svemu, tako i u sportu novac je ograničavajući čimbenik. Hvala svima koji su bili uz klub u protekloj sezoni i koji su pratili Klub jer bilo bi jako teško, gotovo nemoguće bez njihove podrške. Također, hvala i onima koji su odlučili i u idućoj sezoni ostati prijatelji kluba. Uprava aktivno razgovara s mogućim novim sponzorima za iduću sezonu. Što će biti, vidjet ćemo. Naravno da bi svaki klub volio imati generalnog sponzora i biti siguran za sezonu, tako bismo voljeli i mi. Vjerujem da će biti onih će prepoznati plan koji imamo i kojem cilju težimo jer na kraju, svi smo mi prijatelji Kluba. Dijelimo povjerenje, želju, ustrajnost da zajedno osiguramo rukometnu budućnost.
Može li se nova Uprava nositi s tim što si navela?
- Vjerujem da može jer svakodnevno to i radimo. Svjesni smo da ništa ne možemo učiniti preko noći i da nemamo čarobni štapić, ali maksimalno se trudimo i tako će biti i u budućnosti. Treba vremena i znam da svi zajedno možemo puno. Vjerujem da će biti i onih koji će prepoznati sinergiju, želju za uspjehom, trud i rad mladih igrača i trenera koji sa žarkom željom idu iz sezone u sezonu najvišeg ranga hrvatskog rukometa.
