Prvi puta završio je čuvenu randonneursku utrku 2011. kada su Hrvati prvi puta sudjelovali na toj utrci. Od petorice iz Hrvatske četvorica je uspješno završila utrku. Nakon toga je Pariz – Brest – Pariz odvozio još 2015., 2019. i 2023. kao jedini Hrvat koji je dosad utrku odvezao četiri puta. To je i za svjetske prilike prilično veliki doseg jer PBP se održava svake četiri godine …
Alen Moše rođen je u Karlovcu 8. srpnja 1975. a odrastao je u Dugoj Resi kako kaže na najljepšoj rijeci Mrežnici te u selu Bosiljevu gdje je do 16-te godine proveo najljepša ljeta na svijetu. Obožava sport košarku, američki nogomet NFL, atletiku te posebno Hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Kaže da je bicikl kasno ušao u njegov život ali je ostavio najdublji trag. Aktivno vozi od 2010 godine. Prvi odvoženi brevet od 200 kilometara odvozio je na Cresu. Pretežito vozi sam, a solo vozač je najčešće zbog vremena koje je potrebno za organizaciju i pripremu vožnji. „Lakše i brže se sam pokrenem nego s društvom“, kaže Alen Moše, naš sugovornik u ovotjednoj rubrici KAŠ-ev intervju.
BICIKLOM NA POSAO I S POSLA
Živiš u Dugoj Resi a već dugi niz godina radiš u Karlovačkoj banci. Na posao ne ide autom već biciklom?
- Naravno MTB biciklom uvijek kad je prilika. Pri tome se vodim motom ‘nema lošeg vremena nego samo loša oprema’. Vozim kraćim putem i polakše dok na putu kući pokušavam obaviti trening. Potegnem ‘prečicom’ preko Netretića, Bosiljeva ili Rečice. Uvijek idem u biciklističkoj opremi a na poslu se presvlačim u prikladnu bankarsku odjeću. – kaže naš sugovornik Alen Moše za koga prijatelji kažu da „nije normalan“.
- Kolega su vrlo ponosni na mene i moj hobi te uvijek imaju dobru riječ poput ove da nisam normalan ha, ha … Vjerno prate sve moje pripreme i utrke. Hvala im na tome. Obitelj mi je na prvom mjestu tako da njima stvarno moram zahvaliti što trpe moj hobi. Kroz sve godine shvatio sam da se oni brinu i strepe više od mene jer vozim dok oni sjede i čekaju vijesti. Koje su pretežno lijepe ali …– dodaje.
Zabio si se u traktor?
- Ne, traktor se zabio u mene! Malo sam bio polomljen ha, ha …. – našalio se na svoj račun i dodao: – Nažalost biciklisti su slabi sudionici u prometu te su moguće češće nesreće. Prošao sam vrlo velika iskušenja tijekom dvije teške prometne nesreća koje su me na duže vrijeme udaljile od bicikla. Nije bitno, ali nisam ni jednu skrivio. Opravio sam se i uporno idem dalje u nove pobjede, vožnje do radnog mjesta te na zajedničke vikend vožnje. Htio bih da je biciklizam popularniji u Hrvatskoj, posebno u Karlovačkoj županiji koja je stvorena za bicikliranje. Taj potencijal treba iskoristiti gradeći biciklističke staze i podignuti kulturu prometa na više razine.
Kakve su biciklističke staze u Karlovcu?
- Karlovac je grad u kojem biciklističke staze skoro da i ne postoje, osim na par kružnih tokova i ponekih stotinjak metara oko novije izgrađenih prometnica. Sve ostalo nisu biciklističke staze već prešarani nogostupi s preprekama opasnim po život. Europski novac za rješenje tog problema je nadohvat ruke samo se treba uhvatiti posla. Imamo u susjednoj Sloveniji prekrasnih primjera, trebalo bi kontaktirati prave osobe i vjerujem da su voljne pomoći.
TALENTIRANI NOGOMETAŠ I ATLETIČAR
Kako to da si se odlučio za biciklizam a ne, na primjer, za nogomet, rukomet, košarku ili neki drugi sport?
- U biti sasvim slučajno jer bicikl mi nije bio ljubav. Naučio sam voziti bicikl tek nakon 7. razreda osnovne škole, na biciklu šest godina mlađeg brata. No već sljedeće ljeto vozio sam Poni do bake i djeda u Bosiljevo. To su bili počeci mojeg bicikliranja. Trenirao sam nogomet kod Drage Drvodelića Drde koji me zarazio Hajdukom i nogometom. Bio sam prvi golman pionira i kadeta Duga Rese. Imao sam i poziv u Karlovac no nisam htio napustiti prijatelje iz Duga Resa. U atletici sam bio odličan trkač s više osvojenih medalja na 800 i 1500 metara. Vodio sam trkačke treninge u klubu iako sam bio golman. Dolazi rat i odlazak u Kanadu na godinu dana školovanja i nakon čega nisam nastavio nogometnu karijeru. Tijekom boravka u Kanadi zavolio sam košarku i američki nogomet NFL pa te sportove danas najviše pratim i volim. Naravno nakon hrvatske nogometne reprezentacije.
Koje zadovoljstvo si pronašao u biciklizmu?
- Biciklizam je pronašao mene više nego ja njega. Dok vozim bicikl osjećam se slobodno, sretno i potpuno. Volim ispitivati granice svoga tijela, održavati kondiciju. Umor nakon biciklističkih vožnji mi je neka vrst dopinga. Sve mi je lakše nakon vožnji posao, obitelj rad oko kuće. Shvatio sam da sam vrlo izdržljiv te stalno ispitujem svoje limite kroz biciklizam. Naravno, obožavam i u pogledima koje pruža putovanje biciklom prekrasnom hrvatskom prirodom, upoznavanje naših sela i gradova i njihovih znamenitosti.
Kako ti voziš bicikl što je to – amaterizam, rekreacija ili profesionalizam?
- Svakako je to rekreacija jer me čini boljim i mirnijim nakon dosta teškog i stresnog posla na kojem koristim moždane vijuge za rješavanje više milijunskih problema. Čisti je to amaterizam jer sve sam financiram, bez ikakve zarade.
ČETIRI PUTA VOZIO PARIZ – BREST – PARIZ
Više puta bio si sudionik čuvene randonneurske utrke Pariz – Brest – Pariz.
- Našao sam se kao kod kuće u toj utrci protiv vremena. Sve randonnerske utrke ili breveta su utrke protiv vremena ili vremenskog limita unutar kojeg treba odvesti određeni broj kilometara u kojoj plasman nije važan. Bitno je završiti prije isteka vremenskog roka, samostalno bez pomoći i vlastitom snagom. PBP je najveća i najpoznatija randonnerska utrka još od 19 stoljeća, tzv. preteča Tour de France. Tour je postao profesionalna utrka dok je PBP ostala amaterska utrka za pojedince da pokažu snagu volje, upornost i odlučnost te ispitaju svoje limite. Prvi puta završio sam utrku 2011. kada su Hrvati prvi puta sudjelovali na utrci. Nas petoro ondašnjih pionira te utrke iz Hrvatske četvorica smo je uspješno završili. Nakon toga sam Pariz – Brest – Pariz odvozio još 2015., 2019. i 2023. kao jedini Hrvat koji je dosad utrku odvezao četiri puta. To je i za svjetske prilike prilično veliki doseg jer PBP se održava svake četiri godine. Cilj mi je još jednom odvesti PBP, ako mi zdravlje to dopusti.
Da bi došao na tu utrku trebao si proći „kvalifikacije“?
- Tako je, organizatori utrke očekuju od sudionika da na samu utrku dođu spremni te se mora u godini PBP odraditi Super Randonneur serija (od siječnja do srpnja u godini kojoj se održava PBP op.a.) BRM 200 km, BRM 300 km, BRM 400 km i BRM 600 km. Osim toga bitno je pripremati se par puta tjedno kraćim vožnjama i vikendom jednu dužu od 1oo do 2oo km kako bi bez fizičkih problema završili PBP.
Kakve impresije nosiš s utrke iz Francuske?
- Neprocjenjive. Kao što sam rekao to nije natjecateljska utrka već je treba završiti u zadanom vremenskom limitu. Nevjerojatan je entuzijazam svih sudionika, volontera na kontrolnim točkama te gledatelja. Sudionika je ove godine bilo 6.431 iz 70 zemalja svijeta od čega je bilo 4.866 finišera. Neshvatljivo je da jednu amatersku utrku prate gledatelji u gradovima, selima … Ujutro , danju i noću sjede pred kućama viču Bon courage (sretno), Allez, alez (ajmo, ajmo). Biciklistima uz trasu kojom prolaze nude piće i iće. Svi prepoznaju naše kockice. Proći u hrvatskom dresu te nakon toga čuti Croatie (Croasi ) ili Croat. To se ne da opisati, mora se doživjeti.
NEZABORAVNO ISKUSTVO
Koje su još važne vožnje na kojima si sudjelovao?
- Osim četiri PBP sudjelovao sam na više od 50 breveta od kojih izdvajam dva, prema Međugorje u dobrotvorne svrhe Marijini obroci (Mary’s Meals). Godine 2017. sudjelovao sam u utrci HardCro od 1400 km, od juga do istoka Hrvatske, na kojoj sam zauzeo treće mjesto. Ruta je bila Molunat-Savudrija-Sveti Martin na Muri-Ilok stvarno nezaboravno iskustvo nakon čega nijedna vožnja nije teška.
Nedavno je Pedala organizirala hrvatski breveto na 600 i 200 km. Ti si sam odvozio preko tisuću kilometara kazavši mi da su to za tebe prekratke dionice?
- Te nazovi kraće dionice su prekrasno organizirane u Hrvatskoj i inozemstvu, ali ipak treba vremena za njih, tako da bez velike podrške i puno slobodnog vremena ne možete odvesti sve što želite. Obitelj je ipak ispred bicikla i bicikliranja. Volim dionice iznad 300 km na kojima ispitujem izdržljivost i psihološke granice.
Za tebe kažu da si solo vozač. Zašto?
- Nažalost jesam prvenstveno zbog vremena koje je dragocjeno i teško se dogovoriti sa ostalim zaljubljenicima. Vikende još uvijek moram prvenstveno zadržati za obitelj dok je to moguće. Kada uhvatim vremena sjednem na bicikl bez dogovora s ikim te ‘odpeljam’ 50-ak kilometara.
Najavio si i da ćeš ovih dana pristupiti SRK Pedala Laganini.
- Mislim da je vrijeme da se na vožnjama družim s istomišljenicima i s iskusnim biciklistima te da diljem Hrvatske i inozemstva provozam dres najorganiziranijeg rekreacijskog biciklističkog kluba u Karlovačkoj županiji.
Na godišnji, more, odlaziš biciklom ili autom?
- Na godišnji sam uvijek odlazio biciklom do Selca, a obitelj autom. Nesreća je malo promijenila tu naviku pa od 2021. idem autom. Tijekom godišnjeg budim se oko 5 ujutro te vozim gotovo svaki dan do 9 sati po primorsko-goranskim i ličkim brdima.
Što još nisi dokučio u vožnji biciklom. Koji su ti planovi?
- Ono što još nisam dohvatio je moj limit jer limit je više u glavni nego u nogama. Nisam ostvario sve svoje snove jer oni su beskonačni. Ograničeni su vremenski i financijski. Htio bih zaokružiti broj PBP na pet što je realno ostvario jer sam još mlad ha, ha … Druga je završiti talijanski pandan PBP 1001 Miglia Italia 2024 Green Reverse (16 – 22 kolovoza) od Milana do Rima i natrag. Možda najveći san koji će biti teško ostvariti jer je vrlo teško spojiti financije i vrijeme je odvoziti utrku North Cape 4000 koja starta iz Italije preko cijele Europe do krajnjeg sjevera North Cape u duljini od preko 4.000 km.
Foto: Privatna arhiva
