GOST NOVINAR peJURAtivno

MAKAR I CRNO BIJELO

Izgleda da u rukometu suci nisu uvijek samo protiv Hrvatske. Evo, navodno suci nisu dosudili pogrešku pri zadnjem golu u 60 minuta igre polufinala, pa su Francuzi u produžetku slomili Šveđane. Na kraju su osvojili i zlato.

Piše Jura Ozmec, glavni urednik Sportske televizije

U Hrvatskoj se, što se rukometa tiče, nakon ispadanja reprezentacije iz borbe za medalje bavimo drugim stvarima, niti skorašnja grupa kvalifikacija za OI nam nije baš previše zanimljiva, a čak imam dojam i da je gledanost finalne rukometne utakmice u Njemačkoj bila jezivo mala pred hrvatskim TV ekranima. Kako i ne bi, gotovo istodobno su se Hajduk i Rijeka igrali za prvo mjesto na tablici. Iako je vidljivost tih prijenosa najvišega ranga hrvatskog nogometa zabrinjavajuće mala, jer se sve vrti u zatvorenom kanalu, ljudi se snađu, odu van i gledaju u nekom kafiću ili prate rezultat barem preko portala. A bolji početak jedne nogometne utakmice domaćeg prvenstva stvarno već dugo nisam vidio, ako ikad i jesam. Kad na travnjak Poljuda izađu dva nova igrača Hajduka, obojica reprezentativci Hrvatske, uz dekor uobičajen za proslave naslova, onda je to svakako doživljaj. Dobro, taj lijepi osjećaj vezan uz Brekala, da je gospodin Jakobušić veličanstveno preveslao uspavane Dinamove stručnjake dosta se razvodnio nakon zadnjeg sučevog zvižduka, no činjenice ostaju.

Jasno, kao što se, vjerujem, dogodilo i odbojkašicama Dinama na početku proljetnog dijela prvenstva, očito je da treba znati živjeti i igrati kad si prvi u ligi, a dugo nisi bio ili, kao odbojkašice Dinama, nikad nisi bio vodeći klub prvenstva. To su pristisci koji propitkuju zapravo kvalitetu i jedinstvo svakog sportskog kolektiva i što lakše ih apsolvirate, to ste veći kandidat za naslov prvaka. Zanimljivo, i odbojkašice Dinama i nogometaši Hajduka nisu izdržali u prvim utakmicama proljetnog dijela, ali do kraja prvenstva je jako, jako puno.

I sad, kad bi sport bilo moguće unaprijed odrediti, onda nam ne bi bilo napeto razmišljati o tim sucima koji Francuze tako bezobrazno guraju prema zlatu, niti o Hajdukovim pojačanjima, za koje je sad dosta jasno da će ekipi trebati puno više od samo njihovih imena da uzmu naslov. I baš zato je lijepo biti vezan uz sport. Od prognoze da će Hajduk biti prvak, preko mogućnosti da to bude Rijeka, uz stalnu opciju da prvak bude Dinamo, a moj bi dobar prijatelj još dodao i da ne zaboravimo Goricu. Koja ljepota izbora i stalnog navijačkog, ali i općesportskog pristupa u idućim mjesecima. Neizvjesnost, čar napetosti, dodir neznanja, nagovještaj cilja, sve to sjajno karakterizira ne samo spomenutu situaciju oko naslova prvaka u nogometu ili samo nogomet, već kompletan sport. I hrvatski i europski i svjetski.

Dakako, u cijeloj toj priči ponekad se moramo suočiti i s problemima oko organizacije, na primjer televizijskog prijenosa neke od utakmica u ligama koje pratimo na Sportskoj. U Hrvatskoj su klubovi u tako teškom stanju i različitim neugodnim situacijama da kad mi pokušamo realizirati neki prijenos, suočimo se ili sa zauzetošću dvorane u terminu koji nam programski odgovara ili s problemom dolaska gostujuće ekipe koja nema autobus ili ne mogu igrati kasno jer nemaju financija za prespavati, ponekad se u dvoranama, na stadionima ili u bazenima u kojima igraju jednostavno ne mogu postaviti kamere ili nema struje, a najgore se osjećate kad se reportažna kola ne mogu parkirati ispred borilišta jer se postojeći korisnici parkinga jednostavno ne žele maknuti.

Ali, Sportska televizija ide dalje. Sport se mora pokazivati, mora biti na ekranu, mora biti dostupan svima. Pa makar i crno-bijelo…

www.sptv.hr peJURAtivno