Dolazak Sandra Obranovića u Dubovac Gazu potvrda je da se u tom klubu radi planski i s vizijom, ali istodobno otvara i pitanje zašto takvu priliku nije prepoznao premijerligaš HRK Karlovac
U intervjuu koji je Sandro Obranović dao kolegi Darku Liscu za KAportal jasno se može iščitati nešto mnogo važnije od obične sportske vijesti. Naime, iza najavljenog angažmana nekadašnjeg hrvatskog reprezentativnog kandidata i međunarodno afirmiranog rukometaša u Dubovac Gazi krije se priča o povratku znanja, iskustva i sportskog kapitala u grad iz kojeg je sve krenulo.
Vrijednost koju treba prepoznati
Čovjek koji je igrao u Nexeu, Zagrebu, Szegedu, Brestu i Švicarskoj, koji je godinama bio na vratima hrvatske reprezentacije i prošao gotovo sve što europski rukomet može ponuditi, odlučio je svoje buduće sportsko djelovanje vezati uz RK Dubovac Gaza. Već sama ta činjenica trebala bi biti razlog za zadovoljstvo svih kojima je stalo do razvoja rukometa u gradu na osam obala.
Posebno je važno što Obranović ne dolazi zbog funkcije ni zbog statusa. Iz njegovih riječi vidi se da ga je privukla energija ljudi koji vode Dubovac Gazu, njihova predanost klubu i želja za stalnim napretkom.
Zbog toga uprava Dubovac Gaze zaslužuje pohvalu. Nije lako privući čovjeka takvog formata, a još je teže stvoriti okruženje u kojem on vidi prostor za svoj budući rad. Očito je da su u Dubovac Gazi u tome uspjeli.
Pitanje za premijerligaša
No svaka dobra sportska priča ponekad otvara i pitanje koje nije ugodno postaviti. Ako je Sandro Obranović, rukometno dijete Karlovca, spreman svoje znanje staviti na raspolaganje karlovačkom rukometu, kako je moguće da se u cijeloj priči ne spominje novi premijerligaš HRK Karlovac? Ako tome dodamo i njegovog brata Andreja Obranovića, također igrača bogatog međunarodnog iskustva, onda je sasvim legitimno zapitati se nije li upravo premijerligaš trebao prvi posegnuti za takvim ljudima.
Ne nužno zbog minuta na terenu, nego zbog svega onoga što donose iz europskog rukometa – profesionalnih standarda, pobjedničkog mentaliteta, kontakata, iskustva rada u vrhunskim sustavima i razumijevanja što je potrebno da bi jedan klub dugoročno rastao.
Naravno, nitko ne zna kakvi su razgovori vođeni iza zatvorenih vrata i možda je sve bilo drukčije nego što izvana izgleda. Ali činjenica ostaje ista: Karlovac je dobio premijerligaša, a Dubovac Gaza Sandra Obranovića.
I upravo zato ova priča otvara možda i najvažnije pitanje za budućnost karlovačkog rukometa – kakva je zapravo vizija HRK Karlovca? Je li cilj tek jedno ljeto uživati u statusu premijerligaša ili graditi klub koji će godinama stabilno živjeti u najvišem rangu hrvatskog rukometa? Jer ako je ovo drugo, onda je teško pronaći uvjerljivo objašnjenje zašto ljudi poput Sandra i Andreja Obranovića nisu među onima na kojima se takva budućnost pokušava graditi.
Zato ova priča nije samo pohvala jednom dobrom potezu Dubovac Gaze. Ona je i podsjetnik da vrijedne ljude treba prepoznati na vrijeme. Jer znanje koje se vraća kući ne bi smjelo ostati neprimijećeno.
Foto: R. Fajt / Kaportal