„Dugi niz godina bili smo majstori improvizacije jer smo s malo uloženog stvarali vrhunske rezultate. Sport je danas napredovao, budući svi igraju rukomet, svi ulažu, razvijaju … Danas ako nisi konkurentan s ulaganjima vrlo teško možeš pomoću neke improvizacije doći do samog vrha“, kaže Dinko Đanković.
Nakon skoro 20-ak dana spektakularnom finalnom utakmicom završilo je 28. Svjetsko prvenstvo u rukometu. Danci na kraju zasluženo odnose titulu!
VAŽAN JE SUSTAV
Ova završna dva, tri dana, gledali smo stvarno dobar, moderan i brz rukomet i kada na kraju saberemo dojmove , stvarno su četiri najjače reprezentacije ušle u polufinale. Danska, Francuska, Španjolska i Švedska postale su posljednjih par godina konstante u polufinalnim završnicama svih europskih i svjetskih prvenstava i moramo priznati da se trenutno izdvajaju od ostalih reprezentacija. Zašto je to tako? Vjerojatno zbog sustavnog ulaganja u ovaj sport duži niz godina. Već u samim počecima kod mlađih uzrasta imaju viziju i sustav prema kome se vode da bi u konačnici dobili snažne reprezentacije u seniorskoj konkurenciji. Kada pogledamo juniorska i kadetska prvenstva to su reprezentacije koje se manje-više uvijek pojave u samim završnicama velikih natjecanja.
Svjetsko prvenstvo je pokazalo da se rukomet razvija iz godine u godinu, da igra postaje sve brža i brža, a igrači sve snažniji i snažniji. Ako usporedimo rukomet danas i od prije nekoliko godina vidi se koliko je fizička priprema puno zastupljenija nego prije. Opet se vraća na mlađe dobne skupine jer upravo to je jedan od segmenata koje su ove reprezentacije shvatila i zato su na samom svjetskom vrhu. Shvatile da u svom sustavu rada, uz učenje i razvoj rukometne igre, moraju razvijati same fizičke performanse od ranih dana kod mladih rukometaša.
PRAVILA IGRE TREBA MIJENJATI
Ono što nas usporava kao rukometni sport da postanemo još popularniji, to su bez daljnjeg, pravila rukometne igre. Mislim da pravila u rukometu u nekim situacijama nisu dovoljno definirana i jasna. Još uvijek pravila omogućuju sucima da dosta subjektivno određuju tijek utakmice. Ono što je još interesantno reći, to je da na primjer po jednim pravilima igramo 59 minuta utakmice, a onda zadnju minutu dolaze sasvim neka nova pravila. Svjedočili smo tome u nekolicini utakmica na ovom prvenstvu. Vrlo vjerojatno da ćemo u skoroj budućnosti svjedočit promjeni pravila pasivne igre. Mislim da će se napad u rukometu ograničiti na određeno vrijeme (kao u košarci).
Vratit ću se još na finalni dan gdje smo svjedočili dvjema stvarno, za rukomet, lijepim utakmicama. Mogli smo vidjeti koliko rukomet donosi neizvjesnosti, preokreta i prelijepih poteza za jednog gledatelja. Gledali smo tri različita stila; Španjolce koji dominiraju na taktičkom nivou, Francuze koji su besprijekorni u individualnoj snazi i Šveđane i Dance koji zastupaju uvijek brzi skandinavski stil.
TRENUTAČNO NISMO VRH
Što se tiče Hrvatske ne smijemo bježati od činjenice da trenutačno nismo sami vrh svjetskog rukometa. Zašto je to tako postoji vjerojatno više razloga. Rezultati sa zadnjih natjecanja ne idu nam u prilog. I dalje sam mišljenja da Hrvatska trenutno ima reprezentaciju koja se može domoći samog vrha, ako govorimo o igračima. Kvaliteta je trenutno tu ali ono što brine je dali ćemo moći pratiti taj tempo kroz nekoliko godina unaprijed. Opet ću se vratiti na ulaganja u sport, konkretno rukomet. Mislim da je to u Hrvatskoj problem. Dugi niz godina bili smo majstori improvizacije jer smo s malo uloženog stvarali vrhunske rezultate. Sport je danas napredovao, budući svi igraju rukomet, svi ulažu, razvijaju …
Danas ako nisi konkurentan s ulaganjima vrlo teško možeš pomoću neke improvizacije doći do samog vrha.
VRATARI, OBRANA, NAPAD …
Ako ćemo govoriti o činjenicama koje muče našu reprezentaciju to je sigurno situacija na poziciji vratara gdje lutamo već godinama i svako prvenstvo mijenjamo vratarski tandem. Mišljenja sam da se moramo odlučiti koji su to golmani i forsirati ih svako prvenstvo ne bi li oni dobili na sigurnosti i stabilnosti. Koji su to golmani u ovom trenutku? Teško je reći ali sigurno da oni moraju braniti u vrhunskim klubovima. Govorilo se o problemima u napadačkom dijelu naše igre. Mislim da smo ovo prvenstvo odigrali solidno u napadu. Prije svega je jasno da u ovom trenutku Luka Cindrić mora biti taj koji će biti lider našeg napada, odnosno ključeve napada treba predati upravo njemu. Dobili smo jednog mladog Martinovića koji je također pokazao napadačke kvalitete na poziciji desnog vanjskog. Uz Cindrića, iskusnog Karačića i mlade snage poput Martinovića, Šarca, Jaganjca, Lučina itd. za kvalitetu napada ne moramo se bojati. Ono što je mali problem, a to je pokazalo i prvenstvo, to je igra u obrani.
Kao što sam već bio spomenuo rukomet je postao sve brži i brži, a naša obrana u nekim trenucima nije mogla ispratiti taj tempo kretanja, gustoće i čvrstoće, i vjerojatno ćemo se u budućnosti morati pozabaviti time jer, upravo je obrana bila naš zaštitni znak. Znamo da u sportu bez dobre obrane nema ni rezultata.
I da zaključim; vjera u snagu Hrvatske rukometne reprezentacije i dalje postoji. Reprezentacija je i dalje potentna i jaka. Neke stvari sigurno da treba popraviti i mislim da ćemo uskoro uspjeti doći do nekog rezultata. Ono što brine, to je ulaganje u rukomet i stvaranje nekih budućih rukometaša koji će nositi reprezentativni dres u budućnosti.