„Bilo je puno dobrih rukometaša Karlovčana i, neka mi ne zamjere nespomenuti, moj odabir jesu: Ivan Pavlaković, Branko Mrkšić, Jurica Lakić i Damir Čavlović iako su rano otišli iz Karlovca u riječki Kvarner, zatim Želimir Feitl, Vlado Justament, Tomislav Čavlović, Milan Brkić, Miroslav Mišić, Miroslav Šipek, Zdravko Štedul i bez imalo lažne skromnosti moja malenkost“, kaže Milan Ratković, najbolje desno krilo u povijesti karlovačkog rukometa.
MILAN RATKOVIĆ (1959.) je rukomet počeo trenirati u petom razredu osnovne škole na Dubovcu, negdje 1971./1972. godine. Već 1975. je kao šesnaestogodišnjak prvi put zaigrao za seniorsku momčad RK Dubovca. Aktivan rukometaš bio je sve do 1989. kada se zbog teške ozljede ramena, kojoj je slijedila operacija, morao igrački umiroviti. Više puta biran je među najbolje sportaše Karlovca.
Privoljeti Milana Ratkovića Racu na intervju bilo je kao i spustiti se na Mars. Dugo i teško. Ne bi išlo bez upornosti i nepopustljivosti. Trebale su nevjerojatne tri godine da bih ga „slomio“ , da bi pristao na razgovor za KAŠ. Štoviše, u finišu smo sve riješili ekspresno.
ŠEĆE PSA I RJEŠAVA KRIŽALJKE
Kako to da više nisi u rukometu?
– Neću se hvaliti, ali godine nose svoje. Dolaze mladi i to je dobro za rukomet.
Osim što šećeš psa, čime se još baviš?
- Moj prijatelj, ‘gospodin’ Max, veliko mi je veselje. Nabavio sam ga poput sve što treba i ne treba – po nalogu kućne šefice. Kuham, a mnogi mi govore da dosta dobro obavljam uobičajene poslove oko vikendice: kosim travu, obrezujem brajdu, sadim i zalijevam cvijeće …
Radiš to zato što je supruga liječnica pa ne stigne?
- A ne, ja sam više kod kuće i red je da joj pomognem. Renata kuha samo po potrebi.
Zar ti je to jedina razonoda?
- Nije, rješavam križaljke svakodnevno, ljubitelj sam i filma.
Što je s koljenom, hodaš otežano?
- To mi je značajan problem. Ozbiljan sam kandidat za ‘umjetno’, ali ima dosta ograničavajućih faktora tako da sam osuđen na bolno šepanje.
Da li je to posljedica igranja?
- Pretpostavljam da jest jer nitko u mojoj obitelji nije imao tih problema.
Sastaješ li se s prijateljima iz generacije rukometaša?
- Slabo i rijetko, samo kad se sretnemo u gradu. Nažalost, malo nas je ostalo. Dogovori za druženja i susreta stalno vise u ‘zraku’ . Svi imamo svojih obveza i ja to razumijem. Vjerujem da će se i to konačno realizirati. Volio bih.
Kako to da te nema s veteranima RK Dubovca koji se redovito nedjeljom rekreiraju?
- Zapreka su moje zdravstvene poteškoće. Uvjeren sam da ne bih mogao pretrčati niti pet metara.
Nekad si bio najbrži u kontri?
- Jesam, da, no to je stvarno bilo nekad ha,ha …
BEZ DUBOVCA BIO BI NOGOMETAŠ
Zašto si izabrao rukomet a ne, na primjer, nogomet?
- Odredilo me odrastanje na Dubovcu koji je uvijek bio orijentiran na rukomet i na veslanje. Izabrao sam rukomet jer sam oduvijek volio loptu. Tko zna, da sam odrastao u nekom drugom kvartu možda bih se okrenuo nogometu. Nisam bio loš ni u toj domeni.
Mitila je znao animirati djecu.
- Svakako. U to vrijeme bio je alfa i omega rukometa, ne samo na Dubovcu , već i u Karlovcu. Ako spomenem naslove s pionirima i omladincima koje je osvajao na prvenstvima Hrvatske, onda bi se moglo reći i da je bio jedan od istaknutih trenera mlađih uzrasta i u Hrvatskoj. Bio je posvećen tome i stvarno poseban.
Što najviše pamtiš iz pionirsko-omladinskog igračkog razdoblja?
- Apsolutno dan kada smo u Pionirskom gradu u Zagrebu osvojili 1. mjesto i postali pionirski prvaci Hrvatske. Kasnije smo predstavljali reprezentaciju Hrvatske na turniru svih republika i pokrajina bivše države koje je održano na Tjentištu.
POZIVI PARTIZANA I METALOPLASTIKE
A što iz razdoblja u seniorskoj ekipi RK Dubovac.
- Nezaboravnu majstoricu protiv Rovinja za ulazak u tadašnju Drugu saveznu ligu. Izgubili smo na sedmerce. Trener Rovinja bio je tada još nepoznati Lino Červar. Na utakmici se ‘svašta’ događalo o čemu se pričalo i po Karlovcu i po Hrvatskoj. Naše kvalifikacijske utakmice u Školskoj sportskoj dvorani gledalo je i po 3000 navijača. Vremena su to za pamćenje. Lijepo se sjetiti i ‘koketiranja’ i pregovaranja o mojem prelasku u tada jake klubove poput bjelovarskog Partizana i šabačke Metaloplastike. Svakako bih spomenuo čast nošenja olimpijskog plamena kroz Karlovac povodom održavanja Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984.
Partizan i Metaloplastika bili su vrlo zainteresirani za tvoj dolazak?
- Jesu. Spletom okolnosti to se ipak nije realiziralo. Da sam otišao, možda bih zaigrao i za seniorsku reprezentaciju.
Bio si i član mlade selekcije?
- Aktiviran za omladinsku reprezentacije Hrvatske.
Tko je najbolji karlovački rukometaš toga vremena?
- Izdvojio bih, nažalost preminulog, Branka Mrkšića-Mrkšu i sjajnog golmana Ivicu Pavlakovića-Musu.
ZBOG POLITIKE MORAO U JUGOTURBINU
Napustio si Dubovac i otišao u Jugoturbinu. Što se dogodilo da si napustio matični klub?
- Kao i uvijek – politika! Ideja vodilja bila je da grad Karlovac ima stabilnog drugoligaša. Tadašnja Jugoturbina ponudila se kao najbolji sponzor, što Dubovac nije mogao, i krenulo se s formiranjem jake momčadi pa smo Musa i otišli u Jugoturbinu.
Kako to da nisi 1992. igrao za RK Karlovačka pivovara?
- Već sam se ranije bio odlučio ostaviti aktivnog igranja, tako da sam u tom razdoblju obnašao funkciju sportskog direktora.
Rukomet je danas potpuno drugačiji?
- Danas se sve svodi na brzinu i fizičku snagu tako da je istinska ljepota rukometa pala u drugi plan. Rijetki tehničari iskaču i uvijek ih se prepoznaje. Za Dubovac su znali govoriti da igra jedan od najljepših rukometa u Hrvatskoj.
Kojega bi igrača istaknuo za najboljega iz vremena otkako u Karlovcu imamo hrvatskog prvoligaša.
- Možda je to Darko Franović, olimpijci Valner Franković i Vladimir Šujster, Rudolf Tonković je bio odličan, u Karlovcu je igrao i Denis Špoljarić, u tom je krugu svakako Musa … Bilo je odličnih!
Pratiš li karlovački rukomet danas?
- Moram priznati – samo posredstvom medija. Ne pamtim kad sam zadnji put bio u dvorani. Svaki vikend kad naši igraju spremam se otići na utakmici, a nikako da odem.
Da te podsjetim i dođem po tebe?
- Ha, ha… Možda bi me zaista trebalo odvući.
A karlovački sport u cjelini?
- Također posredno, sa strane.
Tvoj izbor najbolje karlovačke rukometne momčad svih vremena, nabroji barem 12 igrača.
- Bilo je toliko dobrih rukometaša Karlovčana i neka mi ne zamjere nespomenuti zbog ovakvog odabira: Ivan Pavlaković, Branko Mrkšić, Jurica Lakić i Damir Čavlović iako su rano otišli u riječki Kvarner, zatim Želimir Feitl, Vlado Justament, Tomislav Čavlović, Milan Brkić, Miroslav Mišić, Miroslav Šipek, Zdravko Štedul i bez imalo lažne skromnosti moja malenkost.
A najbolji trener?
- Svakako Mitila i Branko Lakić Đuka.
Foto: Privatna arhiva
