Neki odlasci zvuče glasnije od drugih. Kad se danas kaže – preminuo je Nikola Pilić – ne odlazi samo čovjek, odlazi i čitava epoha hrvatskog i svjetskog tenisa.
Rođen u Splitu 1939., još kao četrnaestogodišnjak zakoračio je u Tenis klub Split i počeo pisati priču koju će generacije pamtiti. U juniorskim danima gledao je u leđa Boru Jovanoviću, a onda ga 1962. u Zagrebu pobijedio i time najavio svoj vlastiti put prema vrhu. Njihovo rivalstvo i prijateljstvo kulminiralo je poviješću – zajedno su te iste godine ušli u finale Wimbledona, kao prvi hrvatski tenisači koji su ondje igrali za trofej.
Wimbledon mu je bio svetinja. Na travi All England Cluba odigrao je svoj najveći meč – polufinale 1967. godine. Ali Pilić nije stao samo na tome. Forest Hills 1970., naslov u parovima s Pierreom Barthesom protiv Lavera i Emersona, pa finale Roland Garrosa 1973. – sve su to bile stranice koje ga upisuju među najbolje igrače svijeta tog doba.
Na domaćim terenima bio je peterostruki prvak Jugoslavije, trostruki pobjednik Međunarodnog prvenstva, reprezentativac bez kojega se nije mogao zamisliti Davis Cup tim. Bio je i tri puta sportaš Hrvatske, pet puta sportaš Dalmacije. Njegov servis, njegova upornost, njegov karakter – to je ono čega se stariji sjećaju, a mlađima bi tek trebalo pričati.
No, možda je još veći trag ostavio kad je spustio reket i preuzeo trenersku palicu. Njemačka, Hrvatska, Srbija – svima je donio Davis Cup. Pet puta podizao je trofej, i to s tri različite reprezentacije. Jedini na svijetu s takvim pečatom. Vodio je Hrvatsku i na Olimpijskim igrama u Ateni 2004., gdje su Ančić i Ljubičić uzeli broncu. I uza sve to, bio je učitelj – u Münchenu je vodio akademiju, stvarao nova imena, gradio generacije.
Nikola Pilić bio je veći od brojki, priznanja i nagrada koje su mu dodjeljivali – od Nagrade grada Splita 1966. pa sve do državne nagrade Franjo Bučar 2023. godine. Njegovo ime bilo je i ostaje sinonim za hrabrost probijanja putova, za upornost koja ne priznaje granice, za sportsko nasljeđe koje traje duže od života.
Ako je Franjo Punčec bio simbol prve generacije hrvatskih tenisača, onda je Nikola Pilić bio lice one druge – i s njim se zatvara krug.
I zato je ova vijest više od crne kronike. Ona nas vraća na terene, u sparne ljetne dane i na travu Wimbledona, u vrijeme kada su reketi bili drveni, a snovi veći od života.
Odlaskom Nikole Pilića ne gubi se samo jedan čovjek – gubi se dio nas, naših uspomena i povijesti.