I prije nego što vam pokušam objasniti kakav su nestvaran, čudesan rezultat napravili u Madridu naši teniski mušketiri tiho se nadam da moja mama neće i ovaj tekst komentirat da imam uvod kao baba. Puno pišem, a ništa ne kažem! Pa i to je talent, zar ne? – piše Dario Smojver.
SPORT JE VITEŠTVO
Obožavam vikende pred Božić. Neki bi pomislili valjda najviše zbog blagdanskog ugođaja i osjećaja obiteljskog pripadanja i okupljanja, kao i činjenice da su nekako svi koje poznam upravo u to vrijeme puno bolji ljudi. Srdačniji, otvoreniji pa čak skromniji, i što je najvažnije, spremniji su pomoći. I nije da i ja zbog toga ne volim to čarobno ozračje, ali iskreno govoreći moram priznati i da uživam u pozivima i raspravama sa svojim sportskim prijateljima. Kako ipak dolazim iz vrlo sportske obitelji u kojoj je od stoljeća sedmog sport uvijek bio najvažnija, a najčešće i jednina tema u kući. I kako zbog svoje izobrazbe navodno glasim barem za teniskog, ako ne sportskog stručnjaka, ponešto i zbog mojih sportskih uspjeha, često me ne samo sportski novaci već i stare „iskusnjare“ znaju upitati za poneki savjet. Naravno, pogodit ćete radi se o sportskoj kladionici. Nikako ne mogu razumjeti moj konzervativni stav o klađenju koji je dijametralno suprotan po njima u većini slučajeva iznimno kvalitetnim analizama i prognozama. Stav da netko koji je toliko duboko u bijelom sportu i tko im je omogućio toliko veselja i dobitaka na kladionici i sam nikada u životu nije, niti hoće, zaigrati niti jedan sportski par. E, dragi prijatelji to je zato što je za mene sport nemjerljiv s bilo čime. Za mene je sport puno više od odricanja i nadmetanja, više i od način života, sport je viteštvo. Za mene je sport osmo svjetsko čudo!
DAVIS CUP JE BIO IZUZETAN
I prije nego što vam pokušam objasniti kakav su nestvaran, čudesan rezultat napravili u Madridu naši teniski mušketiri tiho se nadam da moja mama neće i ovaj tekst komentirat da imam uvod kao baba. Puno pišem, a ništa ne kažem! Pa i to je talent, zar ne? Obično tekstovi ispadnu ovakvi kad sam ushićen i još vruć netom poslije događaja koje trebam opisati, koji su me se duboko dojmili. A natjecanje u Davis Cupu službenom svjetskom prvenstvu najboljih reprezentacija svijeta – to svako jest. Od prvih poziva početkom tjedna od sportskih prijatelja koji dosta minuta potroše u kladionicama objašnjavao sam im da treba vremena da se i sudionici, a i gledatelji, naviknu na novi sustav natjecanja koji je po meni daleko zahtjevniji i totalno drugačiji od natjecanja u Davis Cupu koje svi poznajemo i koje nam se htjeli to ili ne uvuklo debelo pod kožu. Nije razlog tome zato što smo Salataru već dva puta uspjeli osvojiti i još jednom bili u finalu, već činjenica da je to čudesno natjecanje u svojoj povijesti iznjedrilo najnevjerojatnije mečeve i preokrete u kojima je David često znao nadigrati Golijata. I to je ta čar koju je Davis Cup nosio sa sobom bez obzira gdje se igrao. Više sam tradicionalista i konzervativac, ali kad je ideja dobra i inovativna volim joj dati šansu da se razvije. Upravo tako je i s novim formatom natjecanja u Davis Cupu koji je po meni postao još više gladijatorski. Naime, igra se puno mečeva u kratkom razdoblju, u različitim gradovima, s malo vremena za predah, i što je važno reći u manjem broju mečeva na istoj podlozi. Po meni ovogodišnji Davis Cup bio je izuzetan, pa usudio bi se reći, čak i fenomenalan. Svega je bilo – trilera, drame, neizvjesnosti, iznenađenja i puno dobrog tenisa. Jedino što je nedostajalo je brojnija publika. Ali siguran sam da će se i to u slijedećim godinama promijeniti, kao što sam siguran da zbog ovakvog sustava natjecanja i novog vlasnika vjerojatno nikada više nećemo biti u prilici gledati neku od završnica ovog natjecanja u Lijepoj našoj. Da bi se to dogodilo trebalo bi se dogoditi tenisko čudo poput Mate Rimca. Vjerujem da se slažete da su nam tu šanse ipak dosta male. Nakon plasmana po četvrti put u samu završnicu najjačeg svjetskog momčadskog natjecanja u tenisu posve sam siguran da sam u ovoj godini već vidio i doživio dovoljno svjetskih čuda. Naravno da kada je riječ o tenisu da me je ono najviše pogodilo. Sutra ću odmah pojačati trening!
DAVID vs GOLIJAT
Što sa stručne strane reći o nastupu hrvatske reprezentacije? Ma ljudi moji u kojim uvjetima mi stvaramo teniske nade i talente to nema blage veze s ničime. Hrvatska nema nacionalni teniski centar, niti razrađene programe po kojima se prate mladi tenisači i tenisačice, a po meni niti dobro razvijen sustav financiranja mladih nada, Nema ništa! S druge strane ima sve. Ima nevjerojatne talentirane mlade igrače i igračice koji su od prvih koraka zaluđeni bijelom lopticom, ima njihove obitelji koje su spremne riskirati i zadnju kunu iz skromnih kućnih budžeta, ima roditelje koji su spremni odreći se svoje zbog neizvjesne budućnosti svoje djece … Tu završava svaka priča, ili počinje nova.
Hrvatska teniska reprezentacija nije uspjela doći do treće Salatare. Presudila je trenutna kvaliteta u pojedinačnoj konkurenciji. Ali ta trenutna razlika u kvaliteti rezultat je ne samo osobnog i roditeljskog odricanja već prije svega brige i dobre logistike izuzetno dobro organiziranog Ruskog teniskog saveza. I nemojmo se zavaravati. Sve do četvrtfinala naši mušketiri bili su veliki autsajderi. Onda se odnekud pojavio „David“ odnosno Borna Gojo i dosadne dane preobrazio u neizvjesne sate iščekivanja. „Golijata“ je natjerao da dobro zasuče rukave. Osobno smatram da će 275. igraču svijeta tek možda tamo negdje iza Božića biti jasno što je napravio u rezultatskom smislu i da je zapravo ispisao tenisku povijest.
TENISKA AVANGARDSKA UMJETNOST
Mislim da će se sportske kladionice još dugo ljutiti na Goju. Isto tako po meni odlično se predstavio i Nino Serdarušić, a svi oni koji misle da je Marin Čilić morao bolje nisu upravu. Čila je igrao više nego dobro. Je, znao je imati oscilacija, ali puno manje nego na početku godine i bio je blizu možda i većim iznenađenjima. Nažalost, nisu mu neke sitnice išle na ruku koje su na kraju činile ukupnu prevagu. Po meni je Čila još uvijek Car!
Što reći za naš par Pavić, Mektić? Opet čudo. Ja bih im dobro provjerio putovnice. Oni nisu s ovoga svijeta, dolaze s neke druge teniske galaksije. Teniski parovi nemaju veze s ničim. To je novi sport. Drugi sport. Evo, neka mi netko objasni kako najbolji tenisač svijeta ne može ništa najboljem paru. Ajde, ne baš ništa, ali ne puno. Odgovorno tvrdim da prvi i drugi igrač svijeta, ili recimo Đoković koji je za mene najbolji igrač svih vremena i Medvedev kao drugi reket u normalnim okolnostima, ne bi imali puno šanse protiv Pavića i Mektića. Kako ti dečki igraju to je teniska avangardska umjetnost. I još nešto, da smo opet kojim čudom dobili barem jedan pojedinačni meč protiv sjajnih Rusa, jamčim vam životom – naš par bi ih pregazio.
I na kraju moram spomenuti našeg izbornika Vedrana Martića. Kao klinci često smo se susretali na turnirima, a nakon toga i na ATP natjecanjima kada je vodio poznatu topten tenisačicu Njemicu Anku Huber. Radivši s najboljim svjetskim coachevima poput Borisa Breskvara i Boba Breta Martić je izrastao u vrhunskog stručnjaka. Svojim je dobrim procjenama kod izbora igrača jako zaslužan što smo objektivno gledajući dogurali puno dalje od očekivanog.
Nemojmo omalovažavat ovaj nevjerojatan uspjeh koje se može gledati i kao ekvivalent srebra u Rusiji. Zato nije istina da su Hrvati poraženi u završnici Davis cupa! Prava je istina da su se po četvrti puta plasiravši u finale napravili još jedno pravo tenisko čudo.
Foto: Pixsell
