Preminuo je iznenadna u 76. godini života i ta tužna vijest je mnoge ražalostila. Posljednjem ispraćaju, u utorak, 6. kolovoza u 12.30 sati na groblju Jamadol, nazočilo je više stotina njegovih prijatelja, sportašica, sportaša, sugrađana – njegovi Karlovčani! Od njega se dirljivim riječima u ime kluba i muške odbojkaške ekipe Karlovca za koju je igrao oprostio Dario Janković, a od odbojkaške ženske ekipu koju je trenirao – Daliborka Jurković čiji govor nam je ustupila i prenosimo ga u cijelosti.
Veliki trener. Čovjek velikog srca. Čovjek širokog osmjeha i glasnog smijeha. Jednostavno – čovjek. Gospodin. Naš Haze.
On je sve to bio za nas, a govorim u ime par generacija odbojkašica – kao igračica, i kapetan ekipe u to vrijeme.
Djevojke hvala vam.
Voljele smo trenirati. Voljele smo odbojku i danas je sve redom još uvijek volimo. Zbog Hazeta.
Pamtimo zajedničke pobjede i poraze. Pamtimo znoj, pokoji slomljeni zglob, istegnuti ligament, kap krvi iz nosa, oderanu kožu iznad štitnika za koljena zbog nepravilno izvedenog upijača, modrice na kukovima od parketa. Pamtimo i našu pokoju suzu zbog povišenog glasa s klupe. Ili sudačke odluke. Sve je to sport.
No, najviše pamtimo veselja zbog pobjede, glasni smijeh našeg trenera, naše prijateljstvo i zajedništvo.
Pamtimo i treninge. A posebno – „žablje skokove“.
Previše priče na treningu, ili neka neprimjerena šala i evo njega.
Digne oba dlana u zrak i skupljajući i šireći prste pokaže koliko puta. Naravno, svaka je povremeno došla na red, jer svaka je barem jednom došla na trening „razigrana“ više nego što treba.
Uvijek ćemo pamtiti njegovu legendarnu žutu Ladu sa savršeno čistim bijelim presvlakama, i putovanja na utakmice njome. Ali i straha da je slučajno ne sretnemo kako dolazi iz suprotnog smjera dok se mi spuštamo sa Starog grada iz disca, u vrijeme kad smo već dugo trebale biti u krevetima. Naravno, jednom se dogodila i takva situacija… No to je uvijek s nama rješavao smireno, i diplomatski. Jer, Haze je bio gospodin. A mi – dame.
Naši su treninzi bili ispunjeni radom, ali vrlo često i smijehom. Šalio se Haze na naš račun, no ponekad i mi na njegov, naravno kad je bio pravi trenutak za to.
Zagrijavamo se mi tako u dvorani, trčimo u krug, nijedna od nas ničim ne daje do znanja da je taj dan poseban dan – Hazetov rođendan. Nakon par krugova, sve smo onako u nizu, na njegovo iznenađenje, istrčale van iz dvorane. On je u čudu gledao, viče – „Hej, što vam je!!??“ Krenuo je za nama. A mi ga dočekale s pjesmom u hodniku. Bilo je tu svakakvih poklončića. A jedan je nadmašio sam sebe – pjena za brijanje. Naravno, salva smijeha…
Jer, Haze se, svi znaju – ne brije.
Takva smo mi bili ekipa i takav je bio naš Haze. Kad se radi – radi se, a kad se zabavlja – zabavlja se.
Uvijek je bio jako uporan. No, znate što? Komentirale smo mi cure, pa gotovo sve do jedne upravo smo takve – vrlo uporne i tvrdoglave.
Haze je za svaku igračicu znao kad joj je rođendan, i nije propuštao čestitati ga. Haze je znao za naše probleme, dileme, nesretne i sretne ljubavi… I, znao je biti brutalno iskren.
To je dobro poznato svima koji ga znaju. Takva iskrenost ne sjedne uvijek na prvu, no nakon nekog vremena, svaka bi došla i priznala – „Haze bio si u pravu“. A on bi onda samo pokroviteljski dodao: „Pa jesam ti rekao mala, a nisi htjela slušati…“
Haze nas je učio kako igrati odbojku, no učio nas je i da moramo voljeti i cijeniti sebe, ali i – ljude oko sebe.
Na početku treniranja bile su to nesigurne djevojčice, danas su to žene koje su se ostvarile u svojim područjima, neke od njih su majke, ali i bake.
I dalje volimo odbojku, i naša djeca i prijatelji, obitelji, svi znaju tko je Haze. I Haze njih.
Miran, i naoko spokojan ljetni dan razlomljen je na tisuću oštrih komadića koji su doslovce proboli, slomili naša srca.
Suze nijemo teku… Vijest se među nama djevojkama brzo proširila… Šok. Nevjerica. To nije moguće. Pitanje – „Kako to misliš – Haze je umro?“ ustvari uopće nije čudno za nas. Jer, pa nikome od nas djevojaka nikada nije palo na pamet da je to moguće… „Haze? Ma daaaaj…“
A ipak, evo nas danas ovdje… Prije ujedinjene u igri, danas ujedinjene u velikoj boli.
Haze moj, došle smo ti odati počast, ali ne i oprostiti se od tebe. Jer to jednostavno – nije moguće…
Treneru naš i prijatelju. Haze naš…
Sve dok su sjećanja na tebe i vrijeme koje smo provele s tobom živa, i ti ćeš živjeti u našim srcima.
A tih je srca puno.
Volimo te.
Zauvijek tvoje igračice.
Foto: Kafotka
