Nedjelja je predvečer i ja imam osjećaj kao da sam na sedmom nebu. Sjedim pred ogromnim TV-om u dnevnoj sobi i svoje gledanje vječitog derbija u redovitim razmacima od 5 minuta prekidam još revnijim odlaskom na mjesto gdje i carevi idu pješke. Moju nervozu dodatno pojačava kombinirano gledanje i 20-sekundno prebacivanje programa s Hajduka na Davis cup.
Najbolja žena na svijetu kao švicarski sat precizno prati sva moja kretanja i sa stopostotnom sigurnošću google doktora bez velike doze zabrinutosti stručno konstatira. Pod 1. da mi Dalmatinci nismo normalni. Pod 2. da sam opet ili dobio coronu ili imam ozbiljnih problema sa prostatom. I pod 3. da samo luđak može ovako skužiti kaj gledamo na televiziji.
Naravno, kao i uvijek najbolja žena na svijetu i ovoga puta bila je u pravu.
Ali tko normalan, pitam ja vas, može odoljeti ljepoti najvažnije najsporednije stvari na svijetu? Pa čekali smo skoro toliko dugo kao pad Osmanskog carstva da napokon zaigramo onako kako znamo i pokažemo cilome svitu da se nitko s nama ne može šaliti 15 sezona za redom. Nitko! I zato obožavam utakmice di pola grada navija za jedan klub, a pola za drugi. Recimo u Madridu sraz između Atletica i Reala, u Milanu dvoboj između Intera i Milana i u našem Zagrebu vječiti derbi između Majstora s mora i Dinama. Nešto prije početka tekme najbolja žena na svijetu, inače navijačica Dinama, pitala me a kaj to znači derbi jer je spiker na telki to stalno ponavljao. E, to ti je draga moja kad igraju dvije vodeće ili najbolje momčadi i na kraju pobijedi Hajduk – stručno sam joj pojasnio. A kaj onda svih ovih godina nisu bilo derbija ili se igraju svakih 15 godina, logično stručno je kontrirala. Inače od kada je u našu obitelj ušao golmanski zet koji je da je bilo malo sreće sinoć trebao biti na vratima Hajduka, najbolja žena na svijetu u rekordno kratkom vremenu postala je nogometni stručnjak svjetske reputacije. I zato Daliću pazi kaj delaš!?
Je, Hajduk je nadigrao Dinamo i zasluženo nakon 2013. odnio bodove u najsportskiji grad na svitu i time nakon desetljeća i pol učinio prvenstvo malo neizvjesnim. Ali samo malo. Je, Livaja kako je igrao mogao je nastupiti i u Davis cupu. Bili tići izgledali su bolje posloženi na terenu i što je važnije više su željeli pobjedu. U mentalnom smislu bili su nadmoćniji. Ali nemojmo se zavaravati Dinamo je Dinamo. Dugo je bio neprikosnoven, gurao na tri kolosijeka i još uvijek ima najveću kvalitetu. Ništa još nije gotovo. I ako Majstor s mora i u slijedeće dvije utakmice ne nastavi s dobrom igrom i berbom bodova neće se puno toga promijeniti. I inače ja nisam neki euforičan tip, ali veseli me činjenica da kad drugi puta ponovno u KTC-u sretnem još jednog Hajdukovca, neću morati šaptati i oprezno se osvrtati oko sebe, kad on sa stopostotnom sigurnošću preglasno konstatira kako ćemo ovaj puta s Maksimira otići punog plijena. Zapravo ja više spadam u klasu optimista. Pa tko normalan bi inače preživio sve ove godine zagrebačke dominacije. I prije nego što sam se rodio ja sam druka za Ajduka tvrdila je moja baba koja se sa 94. godine nije mogla sjetiti kada su bježali u pustinju El Shata, ali je bez problema znala napamet sastav Hajduka iz sedamdesetih. Ili je to možda zato što i nisam pravi Dalmatinac jer mi je pape Primorac. Ma bilo kako bilo najgore mi je kad mi govore da mi Hajdukovci nismo normalni. I zato ja ne mogu drugo nego da ga volin!
