Kada sam svega deset dana nakon rođenja svog unuka (budućeg reprezentativnog lijevog beka ili krila) ponosno učlanio u HNK Hajduk, najbolja žena na svijetu (ujedno i navijačica Modrih iz Zagreba koji nas ‘uništava’ neprekidno već 15 godina) svečano je izjavila da se po tisućiti put potvrdilo da mi Hajdukovci nismo normalni. ‘Neš’ ti čuda ka da za Ajduka može drukat svaka luda’, znala bi reći moja pokojna baba.
U dubini duše sam znao da činim pravu stvar. Istu onu koju su činili moj stari i moj dida. U svakoj pravoj hajdučkoj kući ne može se dogoditi da dite proplače prije nego što se učlani u Ajduka. Dakle, nisam napravio ništa revolucionarno ili novo nego samo nastavio s dugogodišnjom obiteljskom tradicijom.
E da i još nešto, najbolja žena na svijetu (čije ime vam je poznato pa ga ne spominjem) opasno mi je zaprijetila i rekla da odmah i iz ovih stopa prekinem okolo lajati da će naš unuk biti najbolji lijevi bek, ili lijevo krilo, te da ga odmah prekinem oblačiti u dres Hajduka i u usta mu gurati dudu s hajdukovim grbom. Pogotovo kad se šećem Radićevom u blizini službenih prostorija BBB. Objašnjava mi da nije normalno što ga učim da kaže Hajduk prije negoli izgovori ma-ma, ta-ta … Što bi mali trebao govoriti Dinamo ?! Gotovo svi u našoj obitelji bili su vrsni sportaši i reprezentativci. Pa neće valjda bit baletan, mislim si. Ah, te žene i sport!
ČISTA DALMATINSKA LOGIKA
Kako trenutno zadnjih desetljeće i pol mi Ajdukovci nikako ne uspijevamo dostići rezultatsku razinu kojoj težimo moji prijatelji i ja pokušali smo pomoći našem voljenu Hajduku. Šareni četverac koji se sastojao od jednog uglednog karlovačkog ugostitelja, jednog poznatog također karlovačkog građevinara porijeklom iz Vela Luke, jednog teniskog gastarbajtera i jednog okorjelog Ajdukovca iz Karlovca tj. mene, odlučio je poći na poljudski derbi i time dati svoj obol u očekivanoj pobjedi protiv vodećeg Dinama. Jer, ako dobijemo Dinama, a oni su prvi na tablici, onda smo mi najbolji jer smo dobili prvaka! Čista dalmatinska logika, nema veze što zaostajemo popriličan broj bodova.
Ta naša misija nije prošle tek tako, nije sve išlo glatko k’o po loju. Prvo, kako nabaviti karte? Ako niste neka faca, a ja to definitivno više nisam ili nemate neku vezu, onda je najbolje da sve zaboravite. Dakle, karte mogu kupiti samo članovi Hajduka, a kako njih ima preko sto tisuća, a Poljudska ljepotica prima tek 35 tisućica gledateljskih duša ispada da su veće šanse dobiti poljubac od Suzana Mančić ili Pipi Ane Saso negoli nabaviti četiri karte za poljudsku derbi utakmicu vječitih rivala Hajduka i Dinama.
ČAROBNJAK MERLIN ZA NJIH JE DJEČJA EMISIJA
Na sreću tu smo mi Hajdukovci prvaci svijeta, pravi čarobnjaci. Merlin je za nas dječja emisija. I kad nema za nas se uporne Ajdukovce uvijek nađe. Da skratim, uspješno smo nabavili 4 koda i internetom kupili karte. Da nismo uspjeli bili smo spremni prerušit se i u gostujuće navijače samo da uđemo na stadion, a poslije ćemo već nekako preći na našu tribinu. Vođeni ovom genijalnom strategijom za koju ne moram naglasiti da je proizvod mog perfektnog uma odlučeno je da na put krenemo autom našeg gastarbajtera jer je tako najmanja šansa da ostanemo bez njega jer, ZG, VŽ i KA registracije su u opasnosti.
Okom zdravstvenog stručnjaka (već poznata najbolja žena na svijetu), ponosno je zaključila kad sam je zbog slomljene noge u gipsu u šest ujutro na dan utakmice vozio frizeru, kazala da izgledam kao Oktobarska revolucija poslije neprospavane noći te da ne može vjerovati da i u šestom desetljeću života još uvijek poput malog djeteta dobijem reisenfiber kad je Hajduk u pitanju.
GASTERBAJTERSKA SNALAŽLJIVOST
Put do Splita evocirao je mnoge uspomene u meni kada je naš Majstor s mora žario i palio ne samo ovim prostorima već i Europom. Kada sam zbog europskih nastupa redovito blajbao u gimnaziji i Tower Expressom iz Londona koji je opet redovito kasnio po 2 do 3 sata odlazio na sve utakmice neponovljive generacije Bilih.
Tamo negdje iza Dugopolja hrabro smo izvjesili hajdučki šal na prozor od auta. Ljudi koji su autima s nama puževim korakom migoljili prema stadionu divili su nam se kako smo se odlučili čak iz Bad Kreuznacha potegnuti do Splita, na Poljud. Samo zbog voljenog nam Ajduka. Još ih je više dirnulo naše malo uljepšavanje stvarnosti zbog dobivanja na dramaturgiji ukupnog dojma kad smo spomenuli da se odmah poslije utakmice vraćamo na naše baustele. Oči su im preplavile suze a nas naša gasterbajterska snalažljivost i jamstvo da ćemo ipak na vrijeme stići na tekmu.
No vratimo se u stvarnost i našem najvećem derbiju. Oduševila me lakoća ulaza na stadion. Kao dobri đaci isprintali smo on line karte s kodom. Na ulazu revni redari od kojih su mnogi već u penziji, manirom vrsnih stručnjaka pomno su nas odmjerili i potrgali nam kartu – uzlazimo. Dobro da u ruci nismo držali papir od čokolade jer bi opet isto prošli. Ugledni KA-građevinar našu zbunjenost (ne)skeniranjem kodova samo je lakonski protumačio koliko smo mi Dalmatinci ispred drugih – svijeta. Dovoljno je da te stručno oko iskusnjare od redara samo krajičkom oka pogleda i odmah zna da ti je kod O.K. Zašta bi bez veze gubi vrime na skeniranje, a i utakmica će skoro. Eto Livaje! Skoro smo se potukli za svoja mjesta koja su, gle čuda, bila zauzeta. Nije da smo bili jači, ali njih je bilo tek dvojica.
DOMAR ZABORAVIO KLJUČ OD SVLAČIONICE
O tekmi, a što da vam kažem. Hajduk u prvom poluvremenu rapsodija u bilom. U drugom nisu došli. Pričalo se po tribinama da je domar zaboravio ključ od svlačionice. Na kraju završilo je s realnih 1:1. U očima nas Ajdukovaca sasvim je jasno da nas je opet pokralo. Pri silasku s tribina uslijedio je poziv iz Karlovca najbolje žene na svijetu koja nikako nije mogla vjerovati da je završilo 2:1 (tako je naime u očima nas pravih Ajdukovaca) potkrepljujući svoje tvrdnje da nas upravo gleda u javljanju uživo Nove TV. Usput me prekorila da prestanem kopati nos jer to na stotine tisuće ljudi vidi. Uz to javlja se jedina kćer iz Azerbajdžana i pita, na WhatsApp, prekorivši me i ona da zašto joj nisam javio da idem na utakmicu – poslavši mi sliku s tribina kao dokaz? Muke mi ježeve znao sam da su Azeri u 44 dana potukli Armene u Gornjem Qarabagu prvenstveno zahvaljujući turskim dronovima, ali da hvataju i do nas nisam vjerovao. E jesi glup. Pa što se ne sjećaš da je jedan takav pao i u Zagrebu na Jarunu, čudio se frend iz prateće četvorke. J… te da taj nije bio od moje male i što će joj to. Drugi put ću dobro razmisliti kad me bude upitala za kratkotrajnu pozajmicu. Čovjek uz mene zatraži me ljubazno mobitel da se javi mojoj gospođi i potvrdi da je on autor fotke s tribine te da joj poruči još i kako je pozdravljaju svi iz Mostara. A što se ti čudiš pa EH u BiH poznatiji je u svijetu od McDonalds! Onako zbunjen počeo sam se osvrtati oko sebe ne bi li ustvrdio da li me tko još prati. Javio se poznati karlovački ugostitelj iz naše navijačke četvorke s konstatacijom da bolje provjerim nemam li možda u donjem vešu neki čip za praćenje. Odahnuo sam tek na klopi kod Macole, negdje oko ponoći. Sve je čisto.
ČITA ME K’O „JEŽEVU KUĆICU“
I mnogi bi pomislili da tu je hajdučkoj priči kraj. Prevarili bi se, nastavak slijedi. Nakon što sam se vratio kući svečano sam objavio, opet najboljoj ženi na svijetu, da sutradan krećem za Prag. Njenom čuđenju nije bilo kraja. Prvo Split i tamo nekakav Hajduk (tako razmišljaju Dinamovci) itd., itd. Kao prvo kaj ću ja u Pragu? Drugo kako je mogu ostaviti samu baš sada kad je s nogom u gipsu!? Sto posto je sigurna da je u pozadini sasvim neka druga špijunska priča, a ne sudjelovanje na turističkom sajmu. Na ovakve argumentirane tvrdnje naravno da nisam imao oružja za suprotstaviti se. Čita me k’o „Ježevu kućicu“ za predškolski uzrast. Da, da priznajem imao sam svoje skrivene razloge. I tako već desetljećima. Ma što desetljećima, od kad sam gledao Velo Misto sanjam o tome kako ću se slikati u Fleku, legendarnoj gostionici u kojoj su udareni temelji Hajduka. Tamo odakle su korijeni svih nas Hajdukovaca. To je nešto što se ne može riječima opisati ili šoldima platiti.
Iako je put do Praga trajao skromnih 12 sati iz razloga što su moje drage kolegice morale stajati na svakoj pumpi, a manje zbog činjenice da sam fulao rutu. Nevjerojatno pripremljeni sendviči koje sam prestao brojati kod 20-te konzumacije znatno su olakšali ovo izuzetno duže putovanje od očekivanog.
Naravno da neću priznati, ali reisenfiber tresao me i cijelu noć prije odlaska u Pivnicu Fleku. Srce je lupalo sve jače i jače, a navigacija zahvaljujući kojoj nismo čak sat vremena uspjeli pronaći mjesto hajdučkog osnivanja, zamalo je završila u Vltavi. Znate, to je onaj osjećaj kad se gol osjeti u zraku, a nikako da padne. I onda, to je to. Konačno ja u hajdukovu Fleku! Kad sam ušao, kunem vam se najboljom ženom na svijetu, vidio sam neke tipove u ćošku – isti inženjer Duje, Ferata i Pegula. Jest da mi se učinilo kao da su malo pričali na njemačkom, ali sto posto sam siguran da su to bili oni. Naročito poslije drugoga piva. Gotovo je, emocije su kulminirale, suze ispunile oči. Drage kolegice jedva su me odvojile od muzikaša, kasnije i konobara, koji su se čudili k’o purani kad sam im objašnjavao da penal na Petkoviću nije bio niti u ludilu.
OSVETA ZELENOG OBADA
Na povratku doma cijelim sam putem šutio. Najbolja žena već poznatog vam imena mi je napisala najemotivniju poruku u našem tridesetogodišnjem braku da sam opet zaplakao. K vragu i taj Prag. Samo se plačem. A napisala je na svojem najdražem WhatsApp: ‘Vrati se doma spremila sam ti pašta šutu. Neću vikat na tebe, možda samo katkad’. Ono što najbolja žena na svijetu ne zna da sam joj dok je spavala na zadnjoj strani nacrtao grb Hajduka. Rekao bi moj frend – osveta zelenog obada.
Sve više bližimo se Lijepoj Našoj. Smiren kao da sam posjetio barem dva od pregršt kanabis shopova u Pragu. Srce mi je bilo veliko poput Velebita stijene. Kao želja da napokon ponovno postanemo prvaci Hrvatske. Polako, za početak može i Dalmacije.
I još nešto za kraj. Znate zakaj sam u strahu da ti moji memoari neće biti objavljeni baš onako kako sam zamislio? Urednik je Dinamovac (kod njega je dubovačka polovica nadjačala dalmatinsku) i dobar je s najboljom ženom na svijetu – navijačicom Dinama. Uh, uh bojim se da to neće ispasti dobro!
HAJDUK
13. veljače 1911. godine službeno je osnovan klub odobrenjem Carskog namjesništva u Zadru, a na inicijativu četvorice Splićana, praških studenata, Fabijana Kaliterne, Vjekoslava Ivaniševića, Lucijana Stelle i Ivana Šakića uz pomoć Vladimira Šore i profesora Josipa Barača koji je klubu nadjenuo ime Hajduk, ime koje do dan danas ponosno nosi.
Prva službena utakmica protiv lokalnog Calcia i pobjeda od 9:0. Prvi pogodak za Hajduk postigao je Šime Raunig i to, kako kaže priča, koljenom. Godine 1920. odigrava se prvo Prvenstvo splitskog nogometnog podsaveza u kojem Hajduk zauzima drugo mjesto iza momčadi Juga. Bilo je to i jedino prvenstvo koje Bijeli nisu osvojili jer su do 1936. godine slavili u svih 13 završenih Prvenstava SNS-a.
