Svatko tko se ozbiljnije bavio nogometom, ne nužno profesionalnim, jako dobro zna kolika je važnost kolektiva. Kada se u nekoj sredini netko individualno baš jako izdigne, onda okruženje po nekom nepisanom pravilu dopušta narušavanje tog osnovnog ekipnog načela. Što je važnost tog pojedinca veća, to isto okruženje počinje negirati važnost kolektivnog pristupa. Jedan od banalnih, a ekstremnih primjera je onaj u Barceloni – piše Robert Matteoni, novinar SN.
Messi je neprikosnovena zvijezda momčadi i sve protekle godine ona je bila podređena njegovoj formi. Kada je ona visoka onda nitko ne postavlja pitanja neravnoteže ekipe-individue. Kada ona nije visoka, a rezultat momčadi pati, onda se dvojbe sruče na kolektivnu vrijednost …
ODNOS NERAVNOTEŽE
Odavno su treneri s velikim T prepoznali da nema tog pojedinca koji je važniji od momčadi. Jer ako se u hijerarhiji odnosa dopusti da se individualno netko uzdigne do statusa nedodirljivog, hoćeš-nećeš momčadska kohezija će trpjeti. Jer svaki pojedinac, ma kako ispravan bio, podsvjesno se prepušta zadovoljstvu da je glavni. Tada rijetko tko od takvih igrača daje uvijek sve od sebe isključivo u momčadskom interesu.
Sigurno je da je takav odnos neravnoteže još rizičniji ako govorimo o mladom igraču, koji prerano postane netko tko je važniji od svih ili većine. Eto, u tom kontekstu, ako smo dobro primijetili, Zlatko Dalić je na rastanku od reprezentativnog turnusa u ožujku upoznao javnost da Hrvatska nije ekipa. Uz jedan detalj koji i nije nebitan detalj, štoviše, “još nije ekipa”…
Grupa koju je Zlatko Dalić vodio u Rusiji do srebra bila je pretežno satkana od starosjedilaca. Igrača koji su dugo zajedno i prošli su sito i rešeto u reprezentativnim izazovima. Na tom planu bilo je uspona i padova kompaktnosti grupe, o čemu je, primjerice, Luka Modrić iskreno progovorio i u svojoj autobiografiji. Prije Rusije je neke usputne sporove s Mandžukićem, pa Ćorlukom, razriješio kroz razgovor. Nisu to bili veliki problemi, naprotiv, više neki sitni nesporazumi koji su kroz vrijeme postali sami od sebe veći jer se nisu odmah razriješili. Da nisu bili značajni sugerira da su riješeni kroz jedan razgovor jedan na jedan.
Predugo su ti igrači bili zajedno, kao i svi drugi, da bi na svoje posljednje zajedničko nastupanje na velikom turniru išli s bilo kakvom hrđom. Kako su bili kompaktni vidjeli smo u Rusiji. I gdje može dovesti homogenost grupe …
Zlatko Dalić je maksimalno iskoristio snagu te grupe i doveo je Hrvatsku do finala SP-a! Nakon njega, u iduće dvije godine ta se grupa osula, došli su neki novi igrači, i stariji i mlađi, te je proces homogeniziranja zapravo tek započeo. Sasvim je logično da nakon dvije i pol godine reprezentacija, koja se okuplja povremeno, ne može biti čvrsta grupa kakva je bila u Rusiji.
U klubu se ti procesi homogeniziranja redova događaju brže jer su igrači svaki dan na okupu te treneri mogu i na tom faktoru non stop djelovati. U reprezentaciji, koja ima periodična i to u pravilu kratka okupljanja, to je nemjerljivo teži posao, a zbog toga i treba duže vremena.
Treba li se onda čuditi ako kompaktnost Vatrenih još nije na željenim nivoima? Taman da se sve radi po logici stvari, dakle, ispravno, nužno je više vremena da spoj različitih generacija sraste kao kolektiv. Ako postoji neki krivi pristup, nedovoljno pažljivo tretiran, onda je svaka takva priča kompliciranija i traži dodatno vrijeme.
Što je Zlatko Dalić htio kazati kada odaje da mu reprezentacija još nije ekipa? I što to znači da mladi ne poštuju starije? Prva teza mu je više nego razumljiva, jer je logična promjenama koje su se dogodile. Osim potrebnog vremena, je li eventualno usporenje tog procesa posljedica nekih krivih ponašanja mlađih igrača?
Analiza Dalićevog kadra ukazuje da u reprezentaciji zapravo imamo dva tzv. mlada igrača. Jedan je Josip Brekalo (22), a drugi Nikola Vlašić (23). Jesu li onda oni ti koji su nešto krivo učinili? Prvi je dojam sa strane da u ponašanju izvan terena ti igrači nisu učinili nešto što bi moglo biti povod takvom stavu. Štoviše, informacije odaju da nekih iščašenih ponašanja nema. Niti njih, niti drugih igrača. Ono na što onda treba usmjeriti pažnju to je pristup na terenu. U tom kontekstu moglo bi se analizirati odrađuju li obveze mlađi igrači, ali i neki malo stariji, onako kako bi im to nalagala pozicija i zadatak u igri. Netko ne prati suparnika u povratnoj trci, netko ne duplira, netko ne ide do kraja, a netko svojim ulaskom te pristupom igri pokazuje da nije zadovoljan što je bio na klupi. Ima i onih koji moguće na treningu nisu baš stopostotni…
JEDNOSTAVNO RJEŠIVO
Moglo bi se o tome dosta razglabati, jer takvih situacija ima svugdje, u klubovima i reprezentacijama, ima ih naravno i u Hrvatskoj. Bilo ih je prije Rusije, a bilo ih je i za vrijeme trajanja prvenstva. Jesu li to nepremostivi problemi? Naravno da nisu. U kontekstu ambicija i izazova koji su pred reprezentacijom ta su uobičajena veća ili manja iskakanja možda i najjednostavnije rješiva. Dalić je to već pokazao u Rusiji kada je jednog od člana ekspedicije poslao kući…
Drugim riječima, ako bilo tko, mladi ili stariji, svojim pristupima ne poštuje kućni red, iskazuje mišiće nezadovoljstva na treningu, utakmici ili samim govorom tijela na okupljanju, izbornik je taj koji to mora u startu riješiti. Ako je netko mlad onda mu se mora pomoći da shvati, ako je netko stariji kompromis je manje aktualan. U svakoj priči ključno je da se donose odluke. Jer reprezentacija nema vremena za čekanja …
PRENOSIMO Sportske novosti FOTO Matija Djanešić/CROPIX
