Donje i Gornje Mekušje još će neko vrijeme raspravljati tko je bio bolji: Kupa imala 3:1, Vatrogasac se vratio do 3:3, a onda su jedanaesterci odlučili da pehar ostane na domaćoj strani rijeke
Ako se netko pitao može li se u jednoj nogometnoj utakmici istodobno voditi 3:1, izgubiti tu prednost, vratiti se na 3:3 i na kraju ipak slaviti – odgovor je stigao u subotu u Donjem Mekušju. I to uz prilično glasnu potvrdu publike.
Na blagdan Velike Gospe završeno je 42. izdanje tradicionalnog turnira Kupa 2026., a organizatori iz NK Kupa teško su mogli poželjeti zanimljiviji rasplet. U velikom finalu susreli su se domaćin Kupa iz Donjeg Mekušja i stari sportski rival preko rijeke – Vatrogasac iz Gornjeg Mekušja. Rivalstvo ova dva kluba nije od jučer. Kad se sastanu momčadi s dvije obale Kupe, rijeka između njih možda i jest široka, ali je nogometna granica prilično uska. Tu se ne igra samo za pobjedu – igra se i za pravo da se idućih mjeseci preko Kupe dobaci pokoja rečenica o tome tko je koga nadigrao.
Veliko finale i utakmica za treće mjesto
A u finalu je prvo izgledalo da će Kupa imati mirnu plovidbu. Na krilima raspoloženog Stjepana Kokanovića domaćin je zabio čak tri pogotka i poveo 3:1. Kokanović je pritom bio posebno raspoložen, toliko da je protivničkoj obrani očito odlučio pokazati zašto će na kraju biti proglašen najboljim strijelcem turnira. Vatrogasac se, međutim, nije predao. Antonio Knezović već je jednom zatresao mrežu, a onda su Leonardo Parazajder i ponovno Knezović napravili ono što se u nogometu najviše pamti – od utakmice koja je izgledala gotovo riješeno napravili su utakmicu koja je ponovno počela od nule.
Kupa – Vatrogasac 3:3. I tu je, nakon 90 minuta nogometa, trebalo pronaći živce za jedanaesterce. Nije ih bilo dovoljno za sve. Za Vatrogasac nisu pogodili Luka Valentić, Marko Bukva i Gabrijel Stavljenić, dok je kod Kupe neprecizan bio Alen Šimićak. Igor Tupac i Fran Golubić bili su precizni za domaćina, a onda je na scenu stupio čovjek koji je do tada uglavnom imao zadatak spriječiti da lopta završi tamo gdje ne treba. Luka Cvitković obranio je jedanaesterac Karlu Prašini i postao čovjek odluke. Kupa – Vatrogasac 3:3, jedanaesterci 2:1. Drugim riječima, nakon svega – pehar ide domaćinu. A Cvitković može računati da će mu se taj obranjeni jedanaesterac još dugo spominjati. Pogotovo kad se preko Kupe povede razgovor o tome tko je bio junak finala.
Prije velikog finala odigrana je i utakmica za treće mjesto, u kojoj je Frankopan iz Brežana svladao Draganić s 3:1. Za Frankopan je dvaput pogodio Goran Rožić, a jednom Kristijan Tokalić, dok je jedini pogodak za Draganić postigao Božidar Šebečić.
Kupa pokupila i individualne nagrade
Domaćin nije odnio samo pehar. Kupa je pokupila i sva tri glavna individualna priznanja. Za najboljeg igrača turnira proglašen je Fran Golubić, najbolji strijelac bio je Stjepan Kokanović, dok je Luka Cvitković proglašen najboljim vratarom. Dakle, ako se gledaju nagrade, Kupa je ove godine praktički uzela sve što je mogla – momčadski pehar, najboljeg igrača, najboljeg strijelca i najboljeg vratara. Netko bi mogao reći da su domaćini malo pretjerali s gostoprimstvom, pa gostima ostavili tek poneki pogodak.
A bilo je tijekom turnira i emocija koje nemaju veze s rezultatom. Igrači Kupe posebno su se oprostili od svog trenera Jurice Žitka, čime je završnica turnira dobila i onu ljudsku, emotivnu stranu.
Na kraju, 42. Kupa ponudila je sve što jedan tradicionalni turnir treba imati: golove, preokret, rivalstvo, penale, junaka na golu, individualne nagrade i malo dobrosusjedskog podbadanja između dvije obale.
A što će se pričati preko Kupe? Vjerojatno će jedni reći da su imali utakmicu u rukama, drugi da su se vratili iz mrtvih, treći da su penali lutrija. Ali službeni rezultat ostat će zapisan: Kupa – Vatrogasac 3:3 (2:1 nakon jedanaesteraca). A pehar? O tome se zasad ne mora raspravljati. On je kod domaćina.
Foto: Andriana Baćurin / NK Kupa