Frane Smojver 60-ih godina postaje sportski novinar, karlovački dopisnik Večernjeg lista i još nekoliko sportskih listova u bivšoj državi. Rođen je 18. prosinca 1941. u Cesarici kod Karlobaga podno Velebita. Na kraj svoga ovozemaljskog životnog puta stigao je 6. travnja 1995. godine.
Dolaskom nove vlasti i stvaranjem mlade hrvatske države vidi ostvarenje svojih domoljubnih težnji. Kao dragovoljac među prvima, od lipnja 1991., uključuje se u borbu za hrvatsku državu i demokraciju. U 110. brigadi HV ostavio je neizbrisiv trag a svoje logističke dužnosti ispunjavao je časno. Prošao je sva bojišta od Topuskog do Dubrovnika. Nažalost nije dočekao Oluju koju je toliko priželjkivao.
Tijekom svog školovanja u Karlovcu i Zagrebu posvećuje se sportu i ostvaruje zapažene uspjehe u biciklizmu, košarci, rukometu i nogometu. Bio savezni nogometni sudac i u bivšoj državi pomoćnog na Drugoj ligi te delegat HNS i nadzornik. Jedan je od osnivač Rukometnog kluba Dubovac. Bio međunarodni atletski i košarkaški sudac. Zadužen je bio za reprezentaciju Izraela koja je 1974. nastupila u Karlovcu na Europskom košarkaškom prvenstvu (PEK ). Bio je atletski sudac, sudio je na Atletskom mitingu u Karlovcu (AKE). Povjerenik je bio Hajduka za ovu regiju. Jedini Hajdukovac za kojeg je Ćiro rekao da ga vole i Dinamovci.
Sport je bio njegova velika ljubav pa tako završava Pedagošku akademiju u Zagrebu. Predavao je tjelesnu i zdravstvenu kulturu u OŠ ‘Ivan Mažuranić’ u Mahičnu gdje je osnovao SD Vihor, kasnije, do početka domovinskog rata u OŠ ‘Herta Turza’ na Baniji. Za vrijeme svog rada kao nastavnik tjelovježbe učio je, izgradio i vodio mnoge generacije karlovačkih đaka- sportaša. S košarkašima škole na Baniji bio je prvak Hrvatske u konkurenciji osnovnih škola. Još i danas se prepričavaju anegdote s derbija školskih prvenstava tri šogora nastavnika tjelovježbe – Ranča, Mitila i Frane. Svu svoju energiju usmjerava u odgoj mladih sportaša kao i razvoj sporta te za svoj rad dobiva niz priznanja.
Malo njih znade da je Frane pisao pjesme. Posthumno je objavljena knjižica njegovih pjesama pod naslovom “Ima jedna ljubav vječna”, posvećena je prijateljima. Iz knjižice na 50-ak stranica izdvajamo uvodnik koji je Frani napisao njegov prijatelj Brzi – Krešimir Sabolić iz Mississauge u Kanadi:
“U dalekom tuđem svijetu, s tugom gledam jednu staru sliku, gdje ruku držiš na ramenu mom, kao stariji brat, kao anđeo čuvar, bio si dobar meni – prijatelju tvom.
I čuvat ću uspomenu na djetinjstvo naše, na Staru cestu, trčanja i loptu, na bezbrižne dane i nestašluke školske, dubovačke staze i mladenačku radost, čuvat ću uspomenu na našu mladost!
Frane, prijatelju moj, dok ja živim, živjet će i uspomena na tebe.!”
Bio je legenda i neponovljiv, mogao je otvoriti sva vrata, volio je ljude i oni su voljeli njega.