Dugo je bolovao, s teškom se bolesti borio poput istinskog sportaša, a u duši on je to i bio.
Nije bilo sportskog događaja, kluba, rekreativaca kojima Boris nije pomogao. U svom restoranu Mali odmor na Borlinu izgradio je tenisko igralište, okupljali su se Karlovčani, igrali se turniri u tenisu. Kasnije je taj teren pretvoren u malonogometno igralište gdje se, opet, natjecalo, haklao se mali nogomet. U crvenoj zgradi na Luščiću imao je kafić Osmicu gdje se igrao biljar, i tu su se održavala natjecanja u biljaru. Kasnije je to isto radio i s lovcima kad je bio šef restorana na Muljavi. Neko vrijeme bio je i aktivan član Upravnog odbora Hrvatskog rukometnog kluba Karlovac. Sve sportaše, svakoga tko mu se obratio za pomoć je podržavao i pomagao.
Nažalost, napustio nas je premlad, u 66. godini života kad je još puno toga mogao dati svojoj obitelji, sportu koji je toliko volio. Nikad se nije dogodilo kad smo se sreli a da nije pitao kako u klubu, misleći na rukomet, kako nogometni klub, odbojkašice … Da, pamtit ćemo ga samo po dobru.
Posljednji ispraćaj bit će danas, utorak, 11. lipnja 2024. u 18 sati na rimokatoličkom groblju na Dubovcu.
Dragi Borise neka ti je laka hrvatska gruda koju si toliko volio!
Tvoji prijatelji.
