Od Dubovca i Bastijančićeva polja do Švarče, Banije i igrališta pokraj škole Herta Turza – prisjećamo se vremena kada su karlovački rukometni velikani svojim igrama, borbenošću i predanim navijačima ispisivali nezaboravne stranice sportske povijesti našega grada.
Postoje fotografije koje su mnogo više od uspomene. One su prozor u neka prošla vremena, čuvari lica, emocija i trenutaka koji su obilježili jedan grad i njegove ljude. Upravo takve uspomene donosi nam ova galerija karlovačkog rukometa s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina prošloga stoljeća.
Fotografije je snimio legendarni nastavnik tjelesnog odgoja u osnovnim školama na Baniji i u Mahičnu, a po svom novinarskom i fotografskom pozivu i hobiju sportski novinar Frane Smojver.
Igrališta na kojima se pisala rukometna povijest
Na fotografijama su rukometaši RK Dubovac, RK Tekstil i RK Turbina (Jugoturbina) u svojim najslavnijim danima, na igralištima koja su bila mnogo više od mjesta za odigravanje utakmica. Dubovac je svoje sportske priče ispisivao na Bastijančićevu polju, a Tekstil na Baniji, pokraj Osnovne škole Herta Turza, današnje Osnovne škole Banija, Turbina na Sportsko-rekreacijskom centru na Švarči.
Legendarni predsjednici bili su – na Baniji Mario Kandia, na Dubovcu Ivan Maradin, a na Švarči gospodin Gotovac.
Ta su igrališta imala poseban šarm, a podrška gledatelja bila je fascinantna. Uz aut-linije okupljali su se ljubitelji rukometa, prijatelji klubova, obitelji i svi oni kojima je sport bio važan dio svakodnevice. Igralo se srcem, za svoj klub, svoj kvart i svoj grad.
Karlovac je imao rukomet za velike domete
Bio je to dio razdoblja u kojem je Karlovac imao čak četiri solidna rukometna kluba – Dubovac, Tekstil, Turbinu i Gazu. Rukomet se s jednakim žarom igrao i u Dugoj Resi i Ozlju, a domaćih kvalitetnih igrača bilo je dovoljno da se gradi snažna sportska priča bez potrebe za velikim oslanjanjem na igrače sa strane.
Igrala se Hrvatska jedinstvena liga, a mnogi su vjerovali da karlovački rukomet može dosegnuti i više. Uz snažnu financijsku potporu i pravog sponzora, kakve su u devedesetim godinama pružale Karlovačka pivovara i Karlovačka banka, ambicije su mogle biti još veće.
Što bi bilo da su se Dubovac i Tekstil udružili?
Često se i danas postavlja pitanje koliko bi daleko mogao stići zajednički klub nastao povezivanjem Dubovca i Tekstila. Možda bi takva rukometna snaga mogla ravnopravno zakoračiti i u ondašnju Prvu saveznu ligu. To je, naravno, ostalo u području sportskih razmišljanja i neostvarenih mogućnosti, ali dovoljno govori o potencijalu koji je karlovački rukomet nekoć imao.
Danas, gledajući ove fotografije, ne prisjećamo se samo rezultata, utakmica i sportskih uspjeha. Prisjećamo se vremena, ljudi, prijateljstava, pune energije igrališta i ponosa koji se osjećao kada bi naši rukometaši istrčali na teren.
Više od sporta – uspomene koje ostaju
Imena igrača s fotografija ovoga puta nećemo posebno navoditi. Vjerujemo da će ih mnogi od vas prepoznati na prvi pogled, uz osmijeh i poneku priču iz vlastitih sjećanja.
Možda je ovo nostalgija, ali ona lijepa, iskrena nostalgija za vremenima koja ne bi smjela otići u zaborav. Jer sportska povijest nisu samo trofeji i statistike. Nju čine ljudi, njihova predanost, zajedništvo i uspomene koje ostaju i onda kada posljednji zvižduk odavno utihne.
Zato postoji KAŠ-ev Vremeplov – da sačuvamo od zaborava ljude, klubove i trenutke koji su obilježili sportski život Karlovca.
Foto: Privatna arhiva i arhiva klubova