U našem serijalu „KAŠ-ev vremeplov“ prisjećamo se ljudi koji su stvarali sportski Karlovac – onih koji su godinama, znojem, vjerom i srcem, ugradili sebe u sportske temelje grada na četiri rijeke. Jedan od njih je i Slobodan Martinović – Coco, ime koje se s poštovanjem i danas izgovara u karlovačkim sportskim krugovima.
Karlovac pamti mnogo velikih sportaša, ali Coco je bio i ostao nešto posebno. Borac iznutra i izvana, čovjek koji je snagu pretvarao u mir, a disciplinu u toplinu. Danas, godinu dana otkako se teško razbolio, svoje dane provodi u Domu umirovljenika sv. Antun u Karlovcu.
Osjeća se puno bolje nego prije godinu dana, a prijatelji ga redovito obilaze – baš kao što se ne zaboravlja čovjeka koji je toliko dao. Među najvjernijima je Slavko Kurija, bivši rukometaš, atletičar i trener Posjetili su ga i Svetlana Kana Gvozdić, Anto Nobilo, Josip Joga Tomičić, Miro Pop Tomašević, Boško Rupčić , Mirko Mrakužić i drugi.
Kurija s blagim osmijehom govori o njihovim susretima:
- Otkako je u domu, puno je bolje. Još uvijek ne može govoriti, ali sve razumije. Duhovit je, i zna nas nasmijati – taj njegov duh nije nestao, kaže Kurija.
Put borca
Rođen 1. srpnja 1952. u Podravskoj Slatini, Coco je put prema Karlovcu i sportu pronašao kroz taekwondo, tada mladu i nepoznatu borilačku vještinu. U njoj je postao višestruki prvak Hrvatske i Jugoslavije, osvajač četiriju medalja na svjetskim i europskim prvenstvima i nositelj crnog pojasa peti dan. Bio je međunarodni sudac, profesionalni trener, osnivač Taekwondo kluba Jugoturbina 1976. godine i voditelj Centra borilačkih sportova Ban Jelačić. Njegova je energija okupljala, njegova vjera u sport spajala generacije. Coco je bio izbornik prve hrvatske reprezentacije u borilačkim sportovima, čovjek koji je znao prepoznati i potaknuti najbolje u drugima.
Srce veće od borilišta
Kad su došli najteži dani Domovinskog rata, Coco je, kao i mnogi sportaši tog vremena, sport pretvorio u poruku otpora i dostojanstva. Godine 1991. okupio je hrvatske sportaše ispred zgrade Ujedinjenih naroda, tražeći da svijet vidi istinu o Hrvatskoj.
A kad je 1992. stiglo međunarodno priznanje, nije mogao stajati po strani. S prijateljima Vitom Majolijem, Zdenkom Barjakovićem, Tončijem Kraljevićem i Brankom Obradovićem – Kinom, te uz podršku Operativne zone Karlovac, Centra borilačkih sportova Ban Jelačić i Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, organizirao je koncert „Suverena i samostalna Hrvatska“ – večer koju Karlovac pamti.
Grad je tada bio pod uzbunom. No, u Dom oružanih snaga HV-a Zrinski, pred osam stotina vojnika, stigli su najpoznatiji izvođači toga vremena: Jasmin Stavros, Severina, Aki Rahimovski, Ivana Banfić, Hrvoje Hegedušić, Ksenija Erker… Na pozornici su se izmjenjivali glumac Danko Ljuština, pjesnik Enes Kišević, violinisti, operne pjevačice, a program su vodili Slavko Cvitković i Branko Uvodić. U sklopu večeri održan je i sportski program s taekwondo demonstracijama, uz brojne karlovačke sportaše – među njima i Antom Nobilom, danas predsjednik Hrvatskog teniskog saveza. Bio je to spoj umjetnosti, sporta i domoljublja – trenutak kad je Karlovac disao kao jedno.
Čovjek koji je ostao isti
Danas, u tišini doma, Coco možda više ne govori glasno, ali njegov pogled i dalje ima onu prepoznatljivu toplinu. Onu koja okuplja ljude, uči ih redu i upornosti, ali i ljubavi prema sportu, prema Karlovcu, prema Hrvatskoj. Neki ljudi ostave trag medaljom, neki riječju – Coco ga je ostavio srcem.
Ako ste ga poznavali, ako ste s njim dijelili tatami, tribinu, razgovor ili samo osmijeh – sjetite ga se. Pošaljite mu poruku, navratite u Dom sv. Antun, donesite mu novinu ili uspomenu. Takvi ljudi zaslužuju da znaju da ih njihov grad i njihovi sportaši nisu zaboravili.