Prvu generaciju karlovačkih tekvondaša činili su Miro Brežan, Dragan Šipka, Nikola Bijeli, Marin Vrnoga i drugi – grupa entuzijasta koji su u sedamdesetima udarili temelje borilačkom sportu koji će iz Karlovca iznjedriti svjetske medalje i olimpijsku prisutnost.
Na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. taekwondo je bio pokazni sport, a među sudionicima su bili Karlovčanin Dražen Perković, zajedno s Ivicom Klaićem i Robertom Tomaševićem. Na sljedećim Igrama disciplina postaje službeni olimpijski sport.
Razlaz ITF-a i WTF-a 16. siječnja 1975. otvorio je novo poglavlje, a već je 1976. osnovan TKD Jugoturbina. U ITF verziji, u kojoj je bio zabranjen udarac šakom u glavu, Karlovac je vrlo brzo izgradio prepoznatljivu ekipu. Među najistaknutijim borcima Jugoturbine bili su Toni Nobilo, Milan Bajić, Goran Šabić, Slobodan Martinović, Mile Rupčić, Dragan Šipka, Neven Bočić i drugi.
Toni Nobilo je Karlovcu donio prvu medalju na velikim natjecanjima – na Europskom prvenstvu u Stuttgartu 1975., kao i na Svjetskom prvenstvu u Montrealu godinu ranije. Martinović je kroz karijeru osvojio pet medalja sa svjetskih prvenstava, Šabić tri, Nobilo četiri, a Milan Bajić dvije – respektabilan niz koji je Karlovac visoko pozicionirao na tadašnjoj svjetskoj taekwondo karti.
Karlovački borci sudjelovali su na desecima međunarodnih susreta, a jedan od onih koji se i danas prepričavaju održan je prije pedesetak godina u Padovi, u dvoboju reprezentacija Jugoslavije i Italije. Na fotografiji TKD Jugoturbina s tog gostovanja nalaze se Šabić, Horvat, Laković, Martinović, Nobilo, Rupčić, Rakarić, Bajić, Šipka i drugi.
No jedna se akcija posebno urezala u kolektivno pamćenje: 15. kolovoza 1991., ispred zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku, karlovački tekvondaši pridružili su se inicijativi kojom se željelo skrenuti pozornost svjetske javnosti na rat u Hrvatskoj i ubrzati priznanje njezine neovisnosti. Bila je to gesta hrabrosti i simboličke snage – još jedan dokaz da je karlovački taekwondo uvijek bio više od sporta.