Svečana akademija u kinu Edison trebala je biti više od obljetnice – trebala je biti sjećanje s mjerom i porukom za budućnost.
Veslački klub Korana obilježio je prošle godine 90 godina djelovanja svečanom akademijom u kinu Edison. Klub sa sjedištem u Žorovici na Dubovcu osnovan je 1935. godine i tijekom gotovo jednog stoljeća ostavio je dubok trag ne samo u karlovačkom sportu, nego i u identitetu grada na Kupi i Korani.
Obilježavanju je prethodilo otvaranje izložbe fotografija iz starije i novije povijesti kluba, čiji su autori bili član Uprave Nenad Sužnjević i veslač Leon Opačić. Izložba je podsjetila na kontinuitet, lica i trenutke koji čine temelj klupske memorije.
Svečana akademija otvorena je tradicionalnim klupskim uzvikom: „Kupski narode hoo ruk, hoo ruk!“ – snimkom iz 1995. godine, nastalom u povodu 60. obljetnice kluba. Taj je zvučni zapis bio dio jedinstvene audio-kazete u izdanju tadašnjeg Hrvatskog radija i televizije Karlovac, nastale kao kolaž razgovora s osnivačima, članovima, veslačicama i veslačima VK Korane. Urednik, autor i novinar izdanja bio je Marijan Bakić, a tehničku realizaciju potpisao je Alenko Mrkalj.
Upravo ta usporedba – između obilježavanja 60. i 90. obljetnice – ostavila je gorak okus kod dijela članstva i prijatelja kluba. Program svečane akademije, nažalost, nije dosegnuo razinu organizacije i sadržajne zaokruženosti kakvu je klub imao prije tri desetljeća. Korišteni su vrijedni arhivski materijali, ali bez jasnog navođenja i valorizacije onih koji su ih stvarali, što je propust koji ne pripada kulturi sjećanja kakvu VK Korana zaslužuje.
Dodijeljena su priznanja pojedincima i institucijama, no među članovima se moglo čuti i nezadovoljstvo jer nisu obuhvaćeni svi koji su, po mišljenju mnogih, trebali biti dio te obljetničke priče. Završetak akademije, u kojem je skupina starijih članova otpjevala pjesmu „Tri divojke“, dodatno je otvorio pitanje mjere i primjerenosti – riječ je o pjesmi koja ima svoje mjesto na klupskim druženjima, ali teško može nositi završni ton jedne svečane akademije.
Devedeset godina postojanja nije samo broj, nego obveza prema onima koji su klub gradili. Generacije ljudi – Obitelji Žnidaršić, Katušin i Latković, Ladislav Katušin, Bruno Foschio, Kruno Janković, Marijan Kovačić, Juraj Željeznjak, Vladimir Beg, Briški, Vidak, Boris Majoli, Franković, Josip Perković, Boško Jerinić, Ana Ivić, Danica Vučinić, Albina i Zlatko Šimecki, Vlado Hribar, Jurković, Vidas, Sanja Maradin, Marcela Milošević, Jarnjević, Bohnec, Šabić, Komučar, obitelj Cvitešić, Šutalo, Rudar, Želimir Nejak, Aleksandar Miculinić, predsjednici Rogić, Purgar i Boljkovac, Križanić, Kočevar, Cetinjanin, Daniel Butala i mnogi drugi, od kojih neki više nisu među živima – znale su voditi klub tiho, složno i s jasnim ciljem i osjećajem zajedništva.
Upravo zato ovakvi vremeplovi nisu tek povratak u prošlost, nego podsjetnik da se obljetnice ne obilježavaju radi protokola, nego radi istine, kontinuiteta i poštovanja prema onima koji su VK Koranu učinili onim što jest.