Početak organiziranog skijanja često se povezuje s Norvežaninom Sondreom Norheimom, koji je sredinom 19. stoljeća u to vrijeme revolucionirao skijaške tehnike i opremu.
Jedan od prvih obrazovanih učitelja tjelesnog odgoja u Hrvatskoj, Franjo Bučar, održao je 1984. prvi tečaj skijanja za učitelje u Zagrebu i to na norveškim skijama koje je naručio preko Praga.
Bučar je ušao u povijest i kao prvi hrvatski natjecatelj koji je nastupio na nekom skijaškom natjecanju. Osvojio je drugo mjesto na natjecanju u Češkoj.
Poznato je i da je „otac modernog sporta u Hrvata“ Franjo Bučar kratko vrijeme bio učitelj tjelovježbe i u karlovačkoj gimnaziji.
Skijanje je uvršteno i kao obvezatan predmet u program Tečaja za učitelje gimnastike, koji se dvije godine, od 1894.-1896., održavao na Cmroku i po obroncima Medvednice. Na prvi tečaj 1894. Bučar je na padine Cmroka donio i prve skije pojašnjavajući osnovne tehnike učiteljima kojima je to bilo sasvim novo i ne previše ugodno iskustvo.
Već dvadesetih godina prošlog stoljeća počela su se održavati natjecanja u tehničkim disciplinama, iako oprema i staze nisu dozvoljavale da spust i slalom izgledaju tako senzacionalno kao danas. Unatoč tome, snježni sport je opčinio veliki broj tadašnjih planinara koji su zimi u skijaškim sekcijama svojih planinarskih društava odlazili turnim skijanjem do padina gdje su se natjecali u spustu ili slalomu.
Do Prvog svjetskog rata od skijaških organizacija postojao je samo skijaški ogranak HAŠK-a, a nakon rata taj ogranak se transformira u prvi skijaški klub. Tada počinje i veliki napredak skijanja u Hrvatskoj, a s obitelji Kostelić skijanje u Hrvatskoj ulazi u tradiciju.
