Hobi mu je sportski ribolovac tako da o taekwodou više ne razmišlja toliko, već samo o uživanju u ribolovu. Bio je deveterostruki državni prvak u formama. Osvojio je zlatnu medalju u Belgiji, ima dvije zlatne medalje s turniru u Austriji. Treći je bio na ETU Poomsae ranglisti, srebrni na Korea Open Poomsae 2014. godine itd., itd. Član taekwondo reprezentacije Hrvatske bio je sve do 2018. godine. Poznajemo se jako dugo, prijatelji smo gotovo 60 godina. On je Zdravko Tiki Ferenčina, skroman i nenametljiv sportaš i prijatelj. Zagrepčanin koji je davno još Vojnovićevu ulicu zamijenio s dubovačkom adresom …
Objesio si „kopačke o klin?
– Nosilac sam crnog pojasa 3 DAN u taekwondou i službeno sam se oprostio od daljnjeg natjecanja 1. ožujka 2020. i tako okončao svoju taekwondo karijeru kao prvak države, individualno i kao član Poomsae Teama.
Ostaješ barem rekreativno?
– Ne za sada, ali namjeravam ostati u taekwondo klubu.
Prani ili Karlovcu?
– U Prani naravno gdje sam zadnjih godina.
… a kao član Uprave kluba?
– Ne iako o tome nismo još razgovarali, ali ni to nije isključeno. Sve ovisi o predsjedniku kluba Goranu Cvitaku i ostalim trenerima.
Što te privuklo u taj sport?
– Davno prije još dok sam bio mlad kao i sva druga djeca tražio sam se a mene su zanimale istočnjačke borilačke vještine, karate, judo, taekwondo. Došla je sportska ozljeda, pa vojska, pa sam se oženio, pa prinova i terenski posao na HTV-u, tako da sam sport stavio u drugi plan.
IZMEĐU ISKUSTVA I KOREKTNOSTI
Prvo Brežan pa Cvitak … ?
– Pošto sam po prirodi neka vrsta avanturista i volim izazove krenuo sam s još osmoricom na rekreaciju kod prof. Mire Brežana u TKD Karlovac gdje sam se ozbiljno prihvatio treninga. U početku to je bila rekreacija za nas starije ali kako je vrijeme prolazilo proizišlo je na čisti taekwondo, tehnika i forme/poomsae. Tu sam se uz veliku i jedinu pomoć mladog Koreanca Jong Hyeok Yanga koji je u klubu bio trener za poomsae. Od obitelji sam imao najveću potporu. Eto tako je krenuo moj početak u formama taekwondoa. U TKD Karlovac ostao sa do 27. listopada 2018. gdje sam trenirao i vodio treninge formi da bih pred zimu došlo do našeg rastanka. Toliko o tome … Taekwondo klubu Prana kod Gorana Cvitaka koji već tada imao oko sebe mlade sposobne trenere pred kojima je svjetla budućnost priključio sam 2019. godine.
Tko je onda bolji, stariji ili mlađi?
– Miro Brežan ima neosporno znanje i iskustvo. Goran Cvitak je perspektiva jer je mlađi, ima znanja i što je jako važno korektan je. Odabrao sam znanje, razumijevanje, ljudskost i nadasve poštenje mlađeg trenera.
Koliko si zadovoljan rezultatima koje si postigao kao tekvondaš?
– Koliko sam zadovoljan svojim rezultatima? Hm, pa jesam iako se uvijek može bolje, a i godine donose svoje, makar kažu da se taekwondoom može baviti od 7 do 77 godine. San svakog sportaša je da nastupa za državnu selekciju pa sam 2014. donio prvu zlatnu medalju za Croatian poomsae team s turnira Belgium Open poomsae. Ostao sam u reprezentaciji sve do 2018. godine. Bio sam na dva EP-a, u Srbiji i Grčkoj gdje sam dva puta bio peti. Žao mije što nisam otišao na SP u Peru jer HOO i HTS ne plaćaju troškove.
U Karlovcu ima puno poklonika taekwondoa. Možeš li ocijeniti njihove uspjehe?
– O poklonicima taekwondoa ne bih jer se ne osjećam kompetentnim ocjenjivati nečije rezultate. Ima dobrih i u borbama i u formama, iako neki forme/ poomsae smatraju rekreacijom već otpisanih boraca koji mašu rukama i nogama.
KARLOVAČKI ZAGREPČANIN
Zapravo, ti si Zagrepčanin s karlovačkom adresom. Što te privuklo u Karlovac?
– Rođen sam u Zagrebu a sa dvije godine sam došao u Karlovac. Osnovnu i srednju školu završio sam u Zagrebu. U Karlovcu sam se oženio i osnovao obitelj, tu se zaposlio i eto me do danas sam na istoj dubovačkoj adresi.
Centar Zagreba, Vojnovićevu ulicu, zamijenio si s Dubovcem?
– Godinama sam kao dijete, kasnije kao mladić, svaki vikend dolazio u Karlovac kod bake i dide na Dubovac u kuću gdje danas živim sa suprugom Ivankom, Gažankom. Nezaboravno je bilo moje odrastanje s dubovačkom ‘škadrom’ to su bili: Baja, Mile, Kruljac, Bero, Mima, Vanja, Zdenka, Doko, Rus, Robi, Novotny, Irena … pa i ti si bio u tom našem društvu. Ne bih ih mijenjao ni u ludilu jer to je bilo sjajno društvo i prijatelji. Odlazili smo po diskačima u Hrvatski i dom JNA, Lero u Nulu … Kupali se na splavi kod Veslačkog, igrali pika u mutljišu i skakali s jablana u Kupu, kartali Belu …
Kako si dobio nadimak Tiki?
– E to ne znam!
NISU JOŠ UKRSTILI ŠTAPOVE
Strastveni si ribolovac, a karlovačke rijeke?
– Moj omiljeni hobi je sportski ribolov. Uhvati slikaj i pusti …
Ispričaj nam jednu tvoju ribičku priču. Pazi da ti čitatelji povjeruju jer fotografije nemamo?
– Ha, ha … Priča ima svakojakih, dugo bi trajalo, a i malo tko bi vjerovao. Po nekima mi smo ribolovci veliki lašci jer kad nam riba pobjegne onda je to uvijek ona najveća.
Čime se onda možeš pohvaliti a da nije ribička priča?
– Jednom, 2006. godine, osvojio sam brončanu medalju i pehar u lovu na šarane, šaranolovu na Šumbaru, te sam bio srebrni na feeder klupskom kupu.
Željko Capan je naš najistaknutiji šaranolovac, višestruki prvak svijeta. Jesi i njega pobijedio?
– Ne, sa Željkom Capanom nisam imao prilike ukrstit štapove jer je on krenuo drugim putem a ja drugim. Naime, na Kupi sam se nalovio velikih riba pa sam zadnjih 5-6 godina prešao na ribolov feeder tehnikom jer novi šaranski ribolov iziskuje jako puno vremena i novca. No, po meni to i nije pravi šaranski ribolov jer se trenutno upotrebljava sva moguća elektronska tehnika poput dronova, mini brodića i tome slično.
Sin Neven je sportski ribolovac, tko je bolji?
– Ipak moram priznati da je moj sin, Neven Ferenčina, bolji i uspješniji ribolovac od mene. Uostalom na mlađima svijet ostaje, zar ne.
Znači, tvoj sportska budućnost vezana je uz ribolov?
– Za sada se vidim u jednom laganom ribolovnom užitku iako još nisam rekao potpuno zbogom taekwondou.
Foto: Privatna arhiva
