INTERVJU MIX

KAŠ-ev INTERVJU, s. Ivana Margarin: Svoj daljnji život prepustila sam u ruke najsigurnijeg i najboljeg ‘trenera’

„Ono što me žalosti jest da se, iako Karlovac s ponosom nosi epitet grada sporta, ne mogu sjetiti kada je netko iz Karlovca zaigrao za seniorsku reprezentaciju nekog ekipnog sporta. Hvala Bogu u pojedinačnim sportovima stanje je nešto bolje“, kaže časna Ivana.

Njen sportski-rukometni život započeo je, sada već davne 1992. godine, u OŠ Dubovac kada je nastavnik tjelesne i zdravstvene kulture Mihajlo Prezelj-Mitila pozvao na prvi trening rukometašica Dubovca. Na tom treningu odmah je postavio na poziciju srednjeg vanjskog na kojoj je ostala igrajući za RK Dubovac do rujna 2002. godine. Riječ je o Ivani Margarin, u to vrijeme jednoj od najboljih igračica dubovačkog kluba a danas časnoj sestri u samostanu Gospe Lurdske u zagrebačkoj Novoj Vesi.

Časna Ivana se vrlo rado odazvala na naš poziv za KAŠ-ev intervju povodom ovogodišnjeg Uskrsa. I, moramo priznati da je pokazala zavidno znanje o sportu na kojemu bi joj mnogi mogli pozavidjeti.

– Nakon deset godina rukometa i nakon završene srednje škole, odgovorila sam na Božji poziv koji sam dugo osjećala, prihvatila sam ‘transfer života’ te ušla u samostan sestara Kćeri Božje ljubavi prepuštajući tako svoj daljnji život u ruke najsigurnijeg i najboljeg ‘trenera’. Uz povremene postaje poput Križevaca i Zadra, moj je život vezan za Zagreb i samostan Gospe Lurdske u Novoj Vesi 16 gdje sam provela najveći dio svog redovničkog života gdje se i sada nalazim u službi provincijalne tajnice i odgojiteljice naših sestara juniorki. To su sestre koje još nisu položile doživotne zavjete – započela je ovaj razgovor s. Ivana Margarin.

STRASTVENA HAJDUKOVKA

Časne sestre navijačice hrvatske reprezentacije

Koliko imaš vremena pratiti sport?
– Uvijek se nađe vremena za pogledati važne utakmice i velika sportska natjecanja. Srećom i moje su sestre također rado prate sport pa se za vrijeme važnih natjecanja lako dogovorimo za raspored po kojem uz uobičajeni radni i molitveni ritam nađemo vrijeme da zajednički bodrimo naše sportaše. Naravno da najradije gledam utakmice rukometne reprezentacije, a i nogomet rijetko propuštam pogledati. Veseli me svaki uspjeh naših sportaša i sportašica pa u tom kontekstu, iako sam strastvena hajdukovka, moram priznati da sam vrlo sretna zbog Dinamove pobjede nad Tottenhamom i nadam se da će jednako uspješno proći i Villarreal.

Jesi gledala zadnje utakmice hrvatske nogometne reprezentacije (Slovenija, Cipar, Malta)?
-Jesam, i nadam se da je ovakva igra samo prolazna faza. Čini mi se da je ovaj nogomet daleko od onoga koji smo gledali na SP-u u Rusiji, a koji bismo svi rado opet gledali.

Što misliš hoće Hrvatska uspjeti proći kvalifikacije za SP?
-Unatoč tome što su nam ove utakmice ukazale na naše slabosti, ipak smo nakon poraza od Slovenije uspjeli pobijediti Cipar i Maltu. Sada nas čeka neugodna Rusija, no vjerujem da će kvalifikacije do kraja biti uspješne i da će nam se igra vratiti na visoku razinu kada to bude najpotrebnije.

Rukometašice su blistale na zadnjem EP-u?
-Da, rukometašice su me oduševile! U polufinalu su, nažalost, platile danak neiskustvu igranja tako važnih i velikih utakmica, ali su zato briljirale u utakmici za broncu. Takvu srčanost, borbenost i ljepotu igre dugo nisam vidjela. Podsjetile su me zašto volim rukomet.

RK Dubovac, Ivana čuči prva s desna

To se za rukometaše na SP-u ne bi moglo kazati?
-Uhhh … bolna točka. Imali smo jedan od lakših ždrjebova, i trebali smo biti u borbi za medalju, na kraju smo ispali kako smo ispali. Opet je izbornik Lino forsirao igru bez golmana koja nas je već koštala na SP protiv Brazila. Napad nam je bezidejan i spor, mučimo se sa zabijanjem golova, gubimo lopte i protivnik dolazi do lakih golova, a igra 7 na 6 se i dalje forsira… Moram priznati da mi to nije jasno. Onda kad nam ipak proradi napad, nema golmana koji bi to popratio svojim konstantnim obranama, a tako je teško igrati. Važno je prebroditi smjenu generacija i graditi pobjednički mentalitet.

TANJA RAŠIĆ POBIJA TVRDNJU

Pratiš karlovački sport?
-Koliko mogu, puno zahvaljujući tati Ivici i sestri Marini koji me redovito informiraju, pogotovo kada su u pitanju lijepe vijesti. Tako sam ovih dana vidjela da su odbojkašice izborile Superligu i drago mi je da će Karlovac nakon dugo vremena imati žensku seniorsku ekipu u najvišem rangu natjecanja. Kraljica sportova napokon je dobila dugo očekivani i željeni stadion. Znamo da su rezultati atletičarki i atletičara već godinama jako dobri, sad kad napokon imaju adekvatne uvjete za trening, nadam se da će biti i još bolji. Ono što me žalosti jest da se, iako Karlovac s ponosom nosi epitet grada sporta, ne mogu sjetiti kada je netko iz Karlovca zaigrao za seniorsku reprezentaciju nekog ekipnog sporta. Hvala Bogu u pojedinačnim sportovima stanje je nešto bolje.

Što misliš o ženskom rukometu u našem gradu?
-Znam da djevojke nastupaju u Drugoj ligi i da su negdje na sredini ljestvice. Bilo bi lijepo kada bi se ženski rukomet vratio u prvu ligu kao što je to bilo nekada (1B liga) i igrao najviši rang natjecanja u Hrvatskoj, ali to je problem manjeg grada. Igračice igraju dok su u srednjoj školi, upisima na fakultet ili prestaju trenirati ili odlaze igrati u ekipe u Zagrebu i Rijeci ovisno o tome gdje studiraju. Na taj način je teško stvoriti kvalitetnu seniorsku ekipu. Kada bi bilo više sponzora djevojke bi se moglo, i nakon upisa na fakultet, zadržati u Karlovcu, a onda bi sve bilo puno lakše ostvariti.

Je li ti ikad nedostajao rukomet?
-Rukomet mi najviše nedostaje u vrijeme velikih natjecanja i napetih utakmica, poput nedavnog ženskog europskog prvenstva, kada proradi adrenalin i natjecateljski duh zbog kojeg bih najradije uletjela u teren kada bi to bilo moguće.

Imaš vremena za bavljenje sportom?
-Kaže se ‘u zdravom tijelu zdrav duh’ pa bi prema tome bilo dobro baviti se i dalje sportom. Ipak odabirom redovničkog života prioriteti se mijenjaju. Svoje vrijeme i svoje sposobnosti koristim za to gdje me Crkva i moja redovnička zajednica trebaju i šalju, za izgrađivanje dubljeg odnosa s Bogom i za, ‘činiti Božju ljubav vidljivom u svijetu’ što je karizma naše Družbe.

Jesi kad sudjelovala u sportskim igrama biskupija, župa i slično?
-Moram priznati da nisam. Takvih manifestacija niti nema puno, ali na izletima i raznim susretima često i rado zaigramo nogomet, badminton ili nešto slično.

Što kažeš na KA-rukometaše – budu uspjeli plasirati se u Premijer ligu?
-Koliko vidim rukometaši su drugi na tablici i imaju realne šanse za osvajanje prvog mjesta i prelazak u Premijer ligu. Trogir je na samo dva boda prednosti s utakmicom više. Bit će napeto do samog kraja.

Tanja Rašić je jedina trenerica u 1. HRL Jug. Poznaješ li Tanju?
-Naravno, s Tanjom sam igrala, bila je odlična igračica, a koliko vidim takva je i u trenerskom poslu. Ne čudi me da je jedina trenerica jer nekako mislim da i dalje kod nas vlada mišljenje da trenerice nemaju autoritet nad muškim ekipama, pogotovo seniorskim. Drago mi je da Tanja pobija tu tvrdnju.

ISKRENO I OD SRCA

Koliko vjera može pomoći sportašima?
-Vjera pomaže svakome, pa tako i sportašima, no važno je napomenuti da vjera nije samo nešto što nam pomaže kada nam je teško, kad nam ne ide, kada gubimo. Vjera je svakodnevni i dubok odnos s Bogom koji nas voli, koji je za nas umro na križu i tom smrću nam povratio dostojanstvo svojih sinova i kćeri o čemu osobito ovih dana promišljamo. Zbog Isusove smrti i pobjede na križu vjera nam daje nadu, gradi zajedništvo, odgaja za zahvalnost, a istovremeno nas izgrađuje u dostojanstvenom prihvaćanju poraza i neuspjeha jer znamo da oni, u onom najbitnijem, ne određuju naš život i ono što jesmo.

Duhovna baterija bi se trebala puniti svakodnevno?
-Svakako, svakodnevna molitva i kontinuirani duhovni život za vjernika je isto što i održavanje kondicije za sportaša, dakle nužno. Pad kondicije dovodi do slabijih rezultata, a često i do neželjenih ozljeda. Na isti način zanemarivanje duhovnog života vjernika dovodi do udaljavanja od Boga i nezadovoljstva samim sobom. Naša utemeljiteljica, Majka Franziska Lechner, imala je praktičan Program života s kratkim, vrlo konkretnim uputama za duhovni život. Jedna od njih je i ‘nijedno jutro bez srdačne molitve’. Dakle, nije potrebno puno, ali da je iskreno i od srca.

Što bi sportašima poželjela za Uskrs?
– „Ne znate li: trkači u trkalištu svi doduše trče, ali jedan prima nagradu? Tako trčite da dobijete. Svaki natjecatelj sve moguće izdržava; oni da dobiju raspadljiv vijenac, mi neraspadljiv.“ kaže sv. Petar u poslanici Korinćanima. Svim sportašima grada Karlovca želim da daju sve od sebe u svojim sportskim natjecanjima, ali i svim životnim borbama. Najviše od svega im želim da zažive vjeru, nadu i radost Isusa Krista koji je svojim uskrsnućem postao Pobjednik nad smrću i nas učinio dionicima te pobjede – uskrsnom čestitkom svim sportašima Karlovca završila je ovaj naš razgovor s. Ivana Margarin.