Rujan 1990. godine. Savski nasip u Zagrebu. Nema moderne teretane, nema specijalizirane dvorane ni skupocjene opreme. Samo trava, nasip, sportske trenirke, znoj i – ozbiljan trening.
Na fotografiji je skupina mladića koji će uskoro činiti jezgru jedne sasvim nove profesije u Hrvatskoj. Pred njima je Vjekoslav Šafranic, jedan od najboljih hrvatskih i europskih karataša svojega vremena, čovjek koji je svoje bogato borilačko iskustvo odlučio prenijeti i u područje zaštitarstva. Dugogodišnji prijatelj Karlovčanina, karataš, Želimira Žige Feitla.
Bilo je to vrijeme kada je privatna zaštita u Hrvatskoj tek nastajala. Dok su se mnoge stvari još uvijek stvarale gotovo od početka, Šafranic je okupio ljude i počeo ih pripremati za posao koji je zahtijevao mnogo više od same fizičke snage. Trebali su disciplina, kondicija, sigurnost u pokretu i sposobnost reagiranja u nepredviđenim situacijama. Upravo je Savski nasip bio jedna od prvih „dvorana“ hrvatskih zaštitara.
Šafranic je već tada iza sebe imao iznimnu sportsku karijeru. Zagrepčanin je bio višestruki prvak tadašnje Jugoslavije u teškoj i apsolutnoj kategoriji. Godine 1974. postao je prvak Europe, a 1976. i svjetski prvak. Godine 1982. u Hong Kongu osvojio je i naslov svjetskog prvaka u full contactu.
Ideja o povezivanju borilačkog iskustva i zaštitarstva rodila se nekoliko godina kasnije, nakon njegova boravka u San Franciscu 1989. godine. Po povratku u Zagreb počinje razvijati posao koji je u Hrvatskoj tada bio gotovo potpuno nov. Prvi poslovi stigli su kroz sport. Jedan od prvih ugovora bio je s Dinamom, a potom i s Cibonom. Uslijedili su poslovi s velikim sustavima poput Elektroprivrede i Ine. I tako je, gotovo paralelno s nastankom hrvatske države, nastajala i hrvatska privatna zaštitarska scena.
Fotografija Josipa Bistovića zato danas nije samo uspomena na jedan trening. Ona je dokument vremena – skupine ljudi koja na zagrebačkom nasipu, bez velike pompe i posebnih uvjeta, postavlja temelje jedne nove profesije. A u središtu svega nalazi se Šafranic – sportaš koji je znanje stečeno desetljećima na tatamiju i u borbi prenio u potpuno novo područje.
Četiri godine poslije prodao je polovicu udjela francuskom poslovnom partneru, no od sporta se nikada nije udaljio. Za svoj doprinos dobio je Državnu nagradu za sport „Franjo Bučar“ 2018. godine, a od listopada 2021. obnaša i funkciju predsjednika Sportskog saveza Grada Zagreba. No možda upravo ova fotografija najbolje govori o početku svega. Trava Savskog nasipa, skupina mladića, karataška disciplina i čovjek koji je znao da se znanje iz sporta može pretvoriti u životni poziv.
Prije moderne zaštitarske industrije, prije velikih sustava i profesionalnih uniformi – bio je trening na otvorenom.
Izvor: 24 sata / A. Vukašinović