U ponedjeljak, 2. lipnja 2025., obitelj i prijatelji oprostili su se od Olge Strzalkowsky Bašović, nekadašnje svestrane karlovačke, hrvatske i jugoslavenske sportašice. Oproštajni govor na Katoličkom groblju na Dubovcu pročitao je novinar Danko Plevnik, a njegovu cjelovitost prenosimo u nastavku.
Život posvećen dinamici, ne statici prošlosti
Dvadeset prve veljače ove godine karlovačka sportska javnost obilježila je stotu godinu rođenja Olge Bašović. Tom prigodom su istaknuti njeni sjajni atletski uspjesi: osvojila je prvo mjesto na 60 i 100 metara na prvenstvu Hrvatske 1945./1946., te prvo mjesto na 100 metara i u štafeti 4 x 100 metara na prvenstvu Jugoslavije 1945. Također, 1946. osvojila je prvo mjesto u štafeti 4 x 100 metara na prvenstvu Hrvatske. Istovremeno je od 1945. igrala odbojku i bila kapetanica košarkaške momčadi Udarnik 1946. Neka druga osoba bi na tome živjela preostalih osamdeset godina života, no ona nije bila žena okrenuta statici prošlosti, već dinamici sadašnjosti. Upravo zato, Grad Karlovac i Atletski klub Karlovac trebali bi nadići njezinu samozatajnost i spomen-pločom sačuvati taj iznimni sportski spomen.
Brzinski mentalitet i bezuvjetna ljubav
Njezin djed Antun, čije smo prezime izgovarali po Vuku, Strzalkowsky umjesto po poljski Šalkovski, postao je Antun stariji, čim se 1924. rodio njegov unuk Antun mlađi. Olga je rođena godinu kasnije, rasla u duhu spontanosti i altruizma, imala lijepo i bezbrižno djetinjstvo, uz brata, koji je postao Tonček, mamu Nadu i oca Ivana. Život je provela u trku kao da je bila na nekom atletskom stadionu. Taj brzinski mentalitet bilo je njeno svakodnevno stanje duha.
Oni koji su joj bili bliski zvali su s puno ljubavi Olgice, dok su svi ostali s poštovanjem oslovljavali gospođa Olga. Uvijek brza u kretanju i govoru, nasmiješena, vesela i stalno pjevušeći, bila je puna ljubavi i suosjećanja prema svima, osobito prema svojoj obitelji: suprugu odvjetniku, kojega je deminutivom zvala Savica, kćerki Vesni, sinu Branku, a poslije i zetu Danku, snahi Marini, unukama Maši i Ivi-Mari. Voljeli su je i svaki slobodni trenutak provodili s njom. Bila je malog rasta, ali velike duše, u što se mogao uvjeriti svatko tko je ikad bio u dodiru s njom. Nije mogla leći dok ukućani nisu bili na broju; jednom je sinu Branku, kojeg je čekala do tri ujutro, napisala poruku: „Dragi Branko, čekala sam te do tri sata, ali sada moram ići spavati.“
Stup otvorene kuće i trajno nasljeđe
Bila je stup kuće otvorene svima. U nju su dolazili vrhunski intelektualci i umjetnici, kartaši, sportaši, fakini, i svi su bili tretirani s jednakom pažnjom. Trebalo je znati slušati njene prisne polemike sa Savicom, priče o karlovačkim oriđinalima od Šikulice do Bartola, etimološke rasprave sa slikaricom Višnjom Ercegović i čuti njen prasak smijeha. Romi iz kvarta i prosjaci redovito su od nje dobivali novac. Čak i kada više nije bila u stanju prepoznati sugovornika, dobrota je iz nje uvijek izbijala na pravo mjesto. Živjela je brzo i s pjesmom na usnama, a otišla polako i tiho. Posljednje godine života, shrvanu bolešću, svojom brigom, pažnjom i ljubavlju uvelike su joj olakšali sin Branko i snaha Marina, kćer Vesna i zet Danko Ljuština, te unuke Maša i Iva-Mara.
Spomen na iznimnu osobu
S pijetetom se sada ne opraštamo samo s izvanrednom majkom, svekrvom, punicom, bakom, susjedom, prijateljicom … mi se s velikim ponosom opraštamo i od jedne lokalno i nacionalno povijesno važne sportašice, a iznimno jednostavne i pristupačne osobe. Ona je bila žena koja je utjelovila svoje vrijeme i svoj prostor, postavivši nezaobilazan simbol Kineske četvrti, posebno Banjavčićeve ulice i od povjesničara umjetnosti proglašene najljepše gradske kuće – kuće Strzalkowskih, kuće Bašovićevih. Zbog toga joj vječna hvala – s kojom ćemo je nositi u mislima, uspomenama i srcima.