Sedamdesetih i ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća bio je pojedinačni prvak Hrvatske i reprezentativac Jugoslavije mlađih kategorija u generaciji kad su stolni tenis započeli igrati Primorac, Karlović i Lupulescu. U STK Pamučna industrija Duga Resa je s Davorom Merkašom i Miljenkom Špundakom bio u vrhu hrvatskog stolnog tenisa za mlađe kategorije. Najveći uspjeh u ekipnoj konkurenciji bilo im je drugo mjesto na prvenstvu Hrvatske za pionire. Kao prvotimac-senior dugoreškog stolnoteniskog kluba nastupao u ekipi s Ivicom Stipančićem, Pericom Mačešićem i bratom Marijanom Prstecom u tadašnjoj drugoj jugoslavenskoj stolnoteniskoj ligi koja se zvala Međurepublička liga a okupljala je klubove iz Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Ovo bi bio kratki sportski SV kao uvod u intervju s Damirom Prstecom, bivšim dugoreškim stolnotenisačem s dugoreško-njemačkom adresom s obzirom na to da je danas trener i igrač u Njemačkoj.
TRENUTAČNI SKOR U LIGI MU JE 28-0
- Unazad 12 godina igram i treniram u Njemačkoj, regija Bayern. Razina natjecanja u kojoj nastupam je u pravilu regionalna i to na prvoj ili drugoj razini. Na razini države to bi bila peta ili šesta liga. Tekuće sezone igram nisku ligu na lokalnom nivou grada Regensburga. To je, naime, bila odluka da ostanem aktivan nakon operacije meniskusa koljena desne noge. Trenutačni skor u ligi mi je 28-0… Slijedeće sezone vraćam se na nivo koji mogu ravnopravno igrati protiv, u pravilu dvostruko mlađih protivnika. Već sam dogovorio s ASV Regenstauf, nekadašnjim bundesligašem a sadašnjim drugoligašem regije Bayern, da pokušamo vratiti klub u prvoligaški rang – kaže naš sugovornik.
Da li nastupate na prvenstvima u Hrvatskoj? - Naravno, kad god mogu igram na prvenstvu Hrvatske ili pojedinim veteranskim turnirima gdje budem u samom vrhu i ti me turniri zaista vesele. U paru s Perom Mačešićem, ili pojedinačno, uvijek se osvoji poneka medalja.
Koliko mi je poznato s Maćešićem ste nastupali na turniru koji se igra u spomen na Antuna-Tovu Stipančića? - Prošle godine Pero je jubilarno po deseti put uspješno organizirao turnir u spomen na našeg Tovu i digao ga na najvišu razinu u državi, a i šire te dodaje:
- Ove godine u lipnju igra se Europsko prvenstvo za veterane u Novom Sadu i dobro ću se pripremiti za taj turnir. Do sada sam na proteklih pet prvenstava na kojima sam nastupio, ulazio među 32 najbolja igrača od 500 ili više stolnotenisača iz Europe. Konkurencija u kategoriji između 55 i 60 godina zaista je velika. Bio bih presretan kad bih se ove godine plasirao među 16 najbolji u toj kategoriji.
Koliko ste dugo u Njemačkoj? - Dvanaest godina.
Nedostaje vam Duga Resa? - Jako
Što je to što vas toliko privlači u grad na Mrežnici? - Prirodne ljepote, slapovi rijeke Mrežnice. Šume pune vrganja u okolici, vinogradi u Dugarešćini, dragi ljudi …
S kim se družite kad dođete doma? - Pera, Viktor, Iva Jadore, Ivana, Dragica, cure iz knjižnice Duga Resa, Fifa iz Jaske, Nebojša Manojlović iz Karlovca, Dugorešanin Toma Kišpatić, ekipa iz Možemo! Karlovac …
Što ste politički aktivan, član ste stranke Možemo? - Nisam član još uvijek, niti sam politički aktivan. Da živim u Duga Resi svakako bih se učlanio. Sviđa mi se ta politička opcija od samog vrha stranke a pogotovo karlovačka ekipa. Uvjeren sam da će na predstojećim izborima Možemo! imati značajnu ulogu.
Prijatelji mi kažu da obožavate fileke? - Tko i ne bi volio. Svaki put kad dođem doma nastojim naći vremena i srijedom s prijateljima otići u Novigrad gdje rade najbolje fileke u Hrvatskoj.
Ima li u Njemačkoj fileka? - Možda ima ali nema društva s kojim bih ih išao na fileke.
DOBAR POZNAVATELJ SPORTA
Pratite sport u svom rodnom gradu? - Naravno. Stvari se polako kreću na bolje. Sredstva namijenjena sportu značajno su se povećala. Promijenio se i način raspodjele novca u korist amaterizma i masovnosti. Otvaraju se financijske mogućnosti educiranja trenera. Nogomet se financijski popravio, nadam se da će iz masovnosti koju su uspjeli ostvariti proizaći i kvaliteta. Stolni tenis bi trebao biti masovniji kao što je bio nekad. Oduvijek je Duga Rese bila poznata po stolnom tenisu. Mirku Luketiću koji je preuzeo streljački klub nakon što je preminuo Ivan Maraković želim puno uspjeha. Odbojka i košarka također moraju djelovati jer sigurno imamo djece koja se žele baviti tim sportovima. Vjerujem da će nam se uvjeti za sport više popraviti jer uskoro kreće gradnja školske sportske dvorane kod škole I. G. Kovačić koju dugoreška djeca odavno priželjkuje.
A karlovački sport? - O da, prvoligaška odbojka. Idem na tekmu kad sam doma ako se poklope termini. Bilo bi lijepo kad bi djevojke ostale u Superligi, kao što bih želio i rukometu da zadrži status premijerligaša. Za nogomet su potrebna ogromna financijska sredstva. Karlovačko gospodarstvo to može i mislim da bi trebalo znatnije sudjelovati. Sigurno bi bilo isplativo. Svi koji ulažu u sport to ne može biti loša poslovna odluka.
Možete napraviti usporedbu s vremenom kad ste bili aktivan kao igrač? - Ne mogu, to je dan i noć. Neki će reći da klinci danas imaju sve. Mislim da nemaju ništa, osim tehnologije. Treba naći načina da ih se privuče u sport. Obrazovanje i obitelj im moraju objasniti da virtualni život uz ekrane nije niti realan, niti zdrav. A da o pušenju, alkoholu, drogama ili kockarnicama čega je sve više na dohvat ruke, niti ne govorim koje je to zlo.
Danas sva djeca koriste društvene mreže i slično. Svijet se mijenja, da niste konzervativni? - Po tom pitanju jesam. Ima stvari koje su stvarno korisne i današnji život je nezamisliv bez digitalne tehnologije. Velik dio toga nije dobar za djecu i bilo bi bolje kad bi više trčali, vozili bicikle i jednostavno se družili i stjecali socijalne vještine.
TRENER U 10 NJEMAČKIH KLUBOVA
Je li je naporno igrati i trenirati i k tomu još u 10-ak klubova? - Nije, dobro sam se organizirao sportski i poslovno. Radim na pola radnog vremena u maloj firmi-veleprodaji zdravstvene opreme Priol u Regensburgu tako da se svakodnevno u večernjim satima mogu posvetiti treninzima. Na streamu slušam radio Yammat iz Zagreba, opušta me muzika koju puštaju i ne osjećam napor vozeći se na trening i s treninga, ponekad i više od 100 kilometara.
Kakvi su rezultati u tim klubovima? - Angažman u klubovima vezan je za najmlađe dobne kategorije i tu je teško napraviti uspjeh na nekom visokom državnom nivou jer su treninzi organizirani jednom ili dva puta tjedno što je za stolni tenis premalo. Iz tog razloga angažiran sam trenutačno u desetak klubova i puno putujem. Imam par klinaca koji osvajaju medalje za svoje klubove na regionalnom nivou. Dvojica su mi jako dobri; jedan iz Nürberga a drugi iz Beratzhausena. Obojica su 11-godišnjaci. Imamo još puno posla! Napredak svakog pojedinog mladog igrača najprije je vezan uz ambiciju roditelja da motivirani klinac ili klinka postigne uspjeh. Znaći, dodatni angažman nije u rukama klubova već u rukama roditelja, njihovim financijama. Najveći uspjeh do sada bio mi je rad s Milenom Burand koja je od malog kluba u Schwandorfu gdje smo pet godina trenirali dospjela u redove TuS Fürstenfeldbruck, kluba druge Njemačke Bundes lige.
Usporedite malo uvjete u Njemačkoj s onime što ima Duga Resa? - U Njemačkoj radim u školskim dvoranama koje nakon nastavnog programa otvaraju vrata sportskim društvima. Treninzi i natjecanja regulirana su terminima kojih uvijek nedostaje, mada su poprilično skupi. Gradskih dvorana tipa “Antun Tova Stipančić” ili “Partizan” kakvih mi imamo u Dugoj Resi ima u manjoj mjeri a kod njih su cijene još i veće od onih školskih. Međutim, u tim dvoranama termina ima na kapaljku i teško se domoći termina povrh onih koji su već dodijeljeni. Sve ima svoju cijenu, dvorane svakako nisu besplatne. Nisu Nijemci toliko bogati!
FASCINIRAN USPJESIMA IVANA MALOBABIĆ
Što nam možete reći o Ivani Malobabić, olimpijki iz Pariza?
- Mogu reći da sam kao i cijela sportska javnost Hrvatske fasciniran njenom igrom i uspjesima. Sam plasman na Olimpijske igre u stolnom tenisu ravan je osvajanju medalje u pojedinim drugim sportovima. Sistem plasmana je surov da ne može biti suroviji. Mnoge države svijeta daju državljanstvo igračicama s dalekog istoka samo da bi bili kompetitivni za osvajanje medalje. Ivana je na OI u Parizu imala nesreću u ždrijebu jer iako nije bila predstavnica NR Kine, protivnica je bila naturalizirana Kineskinja koja nastupa za Singapur. Gledao sam taj meč na streamu, Ivana je dovela meč do sedmog seta u kojem publika, nekoliko tisuća ljudi navija uzvikujući njeno ime. Iako je izgubila, publika nakon meča ustaje i pljeskom poziva Ivanu na počasni krug. Tisuće ljudi skandira Ivana, Ivana … Meni je to doživljaj za cijeli život, a tek njoj!
Mislite da bi se Ivana mogla jednog dana vratiti i trenirati mlade stolnotenisače?
- Ivana će se sigurno vratiti. Razgovarali smo puno puta, što je više svijeta vidjela i proputovala sve je sigurnija da je Duga Resa jedino mjesto na kugli zemaljskoj gdje želi živjeti. Trenutačno je uz to što igra na svjetskom nivou, ujedno i trenerica juniorske reprezentacije Austrije. Dakle, osim što je igrala na Igrama, posjeduje vrhunsko trenersko znanje i s njom se, ne samo u Duga Resi već u cijeloj Hrvatskoj, nema tko mjeriti. Opciju po kojoj Ministarstvo turizma i sporta financira rad trenera trebalo bi hitno iskoristiti kao rješenje i Ivanu Malobabić dovesti za trenericu mladih stolnotenisačica i stolnotenisača čiji je ona uzor.
KARLOVCU TREBA STOLNOTENISKI KLUB
Kako to da Karlovac nema stolnoteniski klub?
- Bilo je dosta pokušaja unazad dvadesetak godina. Mislim da je osnovni uzrok nedostatak prostora. Inače, ima poprilično stolnotenisača iz Duga Rese i okolice koji bi se mogli aktivirati i pomoći u radu jer im znanja ne nedostaje. Vjerujem da ćemo jednog dana doći i u Karlovac i vratiti stolni tenis gradu koji zaslužuje da ga ima
Kako planirate svoju sportsku aktivnost kad se vratite iz Njemačke? - Planiram raditi u stolnom tenisu, naravno. Veteranski igrač u svakom slučaju, a vidim se i kao predsjednik STK Duga Resa u dogledno vrijeme. Imam tu ambiciju i znam ljude koji žele i znaju raditi za dugoreški sport. No, do tada imamo još dosta posla da učvrstimo klub.
