Stariji brat Zlatko Čajkovski otišao je, za hrvatske nogometaše egzodusne, 1945. godine, u novoosnovani beogradski klub Partizan, ali on je ostao u Zagrebu. Vrhunski sportaš, intelektualac (diplomirani ekonomist!), Željko Čajkovski, bio je jedan od najboljih Dinamovih nogometaša u povijesti. Izraziti ljevak, brz, odličan dribler, prodoran, odličan pucač i dodavač, sjajnog pregleda igre – mogao je jednako dobro igrati na poziciji lijevog veznog (tada se to zvalo “spojka”!), kao i na lijevom krilu.
Nadimak Željku Čajkovskom je, kao i dvije godine starijem bratu, bio Čik, život je proveo u pet država – rođen je 5. svibnja 1925. u Zagrebu, u Kraljevini SHS, seniorski je nogomet počeo igrati u NDH, s reprezentacijom Jugoslavije igrao je na SP i na OI, u neovisnoj je Hrvatskoj uživao provodeći dane u Zagrebu i Malinskoj, a preminuo je 11. studenoga 2016. u Njemačkoj, u Münchenu …
Nogometno je dijete HAŠK-a, u kojem je počeo igrati kao desetogodišnji dječak, 1935. godine. S klincima je ganjao loptu na Opatovini, nedaleko od Tkalčićeve ulice u kojoj je rođen. I tamo ga je “snimio” Čeh František Koželuh, trener i skaut HAŠK-a, zapazio je i Zlatka, pa ih je obojicu doveo u akademski klub. Za prvu je momčad debitirao ratne 1942. i do kraja II. svjetskog rata rata nosio je majicu matičnog kluba. A onda je, nakon prisilnog gašenja HAŠK-a, najprije igrao za nogometnu sekciju Konjičke brigade u Zagrebu, da bi nakon nekoliko mjeseci postao Dinamov nogometaš, u kojem je ostao punih 11 godina, do 1956. godine. I osvojio je dva naslova prvaka (1947./48. i 1953./54.) te kup bivše države 1951. godine. U tih je 11 plavih godina za Dinamo odigrao 221. službenu utakmicu i zabio je okruglih 100 pogodaka! A ukupno je, računajući i prijateljske utakmice, Dinamov dres odijevao 447 puta, postigavši pritom 249 pogodaka…
Bio je Čajkovski i reprezentativac bivše države, u četiri godine igranja (od 1947. do 1951.) nastupio je na 19 utakmica i zabio je 12 pogodaka. A jedan je gol bio posebno važan, u svim je knjigama o nogometu na ovim prostorima istaknut kao jedan od najznačajnijih za povijest hrvatskog i jugoslavenskog nogometa! Bilo je to u kvalifikacijama za nastup na SP 1950. godine u Brazilu, Jugoslavija je igrala dvije kvalifikacijske utakmice s Francuskom. Obje su završile 1:1, pa se igrala treća, odlučujuća, na neutralnom terenu u Italiji, u Firenci, 11. prosinca 1949. Šest minuta prije kraja, Francuska je vodila 2:1, a onda je na Željku Čajkovskom napravljen prekršaj za kazneni udarac, koji je u 2:2 pretvorio Mihajlović. Nakon 90 minuta opet je, dakle, bilo neodlučeno, pa se ušlo u produžetke. I onda je, u 114. minuti, Željko Čajkovski postigao pogodak, Jugoslavija je pobijedila 3:2 i otišla na SP u Brazil! A na tom je natjecanju Čajkovski odigrao sve tri utakmice u skupini, postigavši dva pogotka u 4:1 pobjedi protiv Meksika…
Osvajač je olimpijske medalje s reprezentacijom Jugoslavije – na OI u Londonu 1948. godine nogometna je reprezentacija bivše države osvojila srebro, izgubivši u finalu protiv Švedske (1:3). U kovanju tog odličja mlađi je Čajkovski sudjelovao s tri pogotka na četiri odigrane utakmice…
I u jednom od razgovora s uglednim kolegom Antonom Samovojskom za Sportske novosti, Željko Čajkovski je rekao:
– Kad smo se vratili u Beograd, odveli su nas u diplomatski dućan i rekli: “Uzmite sve što želite.” Uzeo bih sve, ali nije mi dopuštao ponos i karakter. Pa sam tako uzeo štof za kaput i još neku sitnicu. Bila nam je to nagrada za srebro, to je bio naš privilegij kao nogometaša u poratnim godinama. Inače, nikad nisam prežalio što tada u Londonu nismo osvojili zlato. A mogli smo, samo da je momčad bila sastavljena po igračkim vrijednostima, a ne po političkoj crti. U to doba najbolji su srednji braniči bili Ivica Horvat i Oskar Jazbinšek. Horvat u Londonu nije mogao igrati, jer je bio ozlijeđen, ali Oskar je bio i zdrav i u velikoj formi. Ali, nije igrao. Da je igrao, Švedi nas nikada ne bi pobijedili. No odnosi u reprezentaciji bili su neprirodni. Bila su dva “lagera”, oni i mi. I to je izgledalo ovako. Kad je noga zaboljela Bobeka, koji je igrao u Partizanu, svi su skočili. Kad se u polufinalu s Englezima (3:1 za Jugoslaviju) ozlijedio Wölfl, nitko nije ni trepnuo. Žao mi je i što sam se ozlijedio pa nisam mogao biti na Olimpijskim igrama 1952. u Helsinkiju, ali usprkos tomu, svoj život ni sa kime ne bih mijenjao – govorio je Čik prije desetak godina u Malinskoj.
Živio je, naime, na relaciji Zagreb – München – Malinska, veći je dio ljeta provodio na Krku. Bio je to aktivni odmor, svakodnevno je vozio bicikl i plivao, iako je već bio bliže 90. nego 80. godini života! I igrao je šah …
– Plivanje i bicikl su za tijelo, a šah je za um! Ne priznajem godine, čovjek je star koliko se starim osjeća! Pitaju me tako na šahovskim turnirima koliko mi je godina, a ja kažem: Über sechzig! (Više od šezdeset)…
U mladosti je bio i vrsni stolnotenisač, reprezentativac Zagreba. Ali, nogometna je lopta ipak bila privlačnija, nogomet mu je spasio i život…
– Provodila se totalna mobilizacija 1944. godine. I tada me spasio Ico Horvat, trebao sam ići na istočnu bojišnicu, no Ico mi je preko svojih veza u medicinskim krugovima sredio potvrdu da imam čir na želucu. I ostao sam doma, to me spasilo, jer su svi s kojima sam trebao ići u rat poginuli.
Nakon završetka rata brat Zlatko otišao je u Partizan, a Željko je ostao u Zagrebu. Kako to da nije otišao za bratom, pa Bobekom, Zebecom, Brunom Belinom…?
– Najprije moram reći da je Zlatko bio bolji igrač od mene, bio je istinska europska klasa! Nagovarali su me, ali nisam htio otići iz Zagreba. Bio sam demobiliziran u studenome 1945., jer je otac obolio od tifusa, pa se me pustili kao hranitelja obitelji. Kada sam se vratio, moj prijatelj i suigrač iz HAŠK-a, Ratko Kacian, pozvao me u Dinamo i prihvatio sam poziv. U to sam vrijeme igrao za nogometnu sekciju Konjičke brigade. Ali, Partizan nije odustajao. Pa su me tako zvali i dvije godine poslije, da nastupim za njih na kao gost na turneji po Rumunjskoj. I tada me Artur Takač, glavni tajnik SD Partizan, nagovarao da dođem. Nisam htio. I Zlatko mi je povremeno spominjao plaću koju prima u Partizanu. Dobivao je deset puta više nego ja u Dinamu. Ali, novac me nije zanimao – govorio je Čajkovski.
A te, 1947. godine Dinamo je u Marseilleu igrao prijateljsku utakmicu protiv Olympiquea i kao gost je bio pozvan Željkov brat Zlatko. A put je ovako izgledao: putovalo se cijele noći vlakom, igrači su spavali u spavaćim kolima. Po dolasku u Marseille otišli su na doručak u grad i vratili se na željeznički kolodvor, na dnevni odmor u spavaćim kolima! I onda su otišli na stadion, utrpali šest komada ponosu Francuske (6:0!) i nakon utakmice vratili su se u Zagreb …
– Pred svlačionicu su poslije utakmice došli neki francuski menadžeri, pa su Ivici Horvatu i meni nudili milijune franaka za dolazak u Marseille. Ali, legalno nismo mogli napustiti zemlju. Mogli smo samo pobjeći, no to nismo htjeli. Ostao sam u Dinamu, iako me opet, tijekom povratka vlakom iz Marseillea u Zagreb, brat Zlatko satima nagovarao da dođem k njemu u Partizan! No, ni pod razno nisam želio otići, ni u ludilu nisam želio napustiti Zagreb – rekao je mlađi Čajkovski.
Volio je Zagreb i Dinamo, ali, kao pravi “haškovac”, nikad nije prihvatio da je Dinamo sljednik Građanskoga …
– Dinamo nema nikakve veze s Građanskim, nisu ga utemeljili bivši igrači Građanskoga, nego Ivica Medarić i Ico Hitrec, legendarni “haškovac”, pa Kacian i ja bili smo “haškovci”… A igrači bivšeg Građanskog počeli su dolaziti tek nakon što je Dinamo bio osnovan – odlučan je bio Željko Čajkovski, ponosni član veličanstvene napadačke petorke Plavih: Cimermančić, Kacian, Wölfl, Čajkovski, Benko.
Iako je bio zakleti “haškovac”, o najvećem suparniku, Građanskom, nudio je samo riječi hvale.
– Građanski je bio fantastičan. Pogledajte ovu momčad: Glaser, Brozović, Dubac, Pleše, Jazbinšek, Lechner, Cimermančić, Wölfl, Lešnik, Antolković, Kokotović, a u tu je momčad 1944. upao i Bobek! U to je doba Građanski mogao ravnopravno igrati čak i s Honvedom, koji se držalo najboljom europskom momčadi. Građanski je, istina je to, imao najviše navijača u Zagrebu. Logično. Građanski je bio purgerski klub, a HAŠK elitistički, klub studenata, intelektualaca. I bili smo u stalnom “ratu”, ha-ha, ha…
I Zagreb je, eto, nekoć imao svoj pravi gradski derbi. Kojega, na žalost, već godinama nema, iako ga hrvatska metropola svakako zaslužuje. Kao i stadion …
Željko Čajkovski je diplomirao na Ekonomskom fakultetu, otišao je 1956. iz Dinama u Njemačku, u Bremen, igrao je u Werderu do 1958. godine, potom je dvije godine karijere proveo u Lichtenfelsu, a poslije je igrao i za Landshut. U tom je klubu i počeo trenersku karijeru. Završio je uglednu Višu trenersku školu u Kölnu, a od 1964. do 1975. godine trenirao je njemačke klubove Fürth, Borussiju Neunkirchen, Ulm, Heilbronn i berlinski Wacker 04.
OSOBNI KARTON
Željko Čajkovski
Rođen 5. svibnja 1925. u Zagrebu
Preminuo 11. studenoga 2016.
Igračka karijera
HAŠK Zagreb (1935.-1945.), Dinamo Zagreb (1946.-1956.; 221 utakmica, 100 golova), Werder Bremen (1956.-1958.), Lichtenfels (1958.-1960.), Landshut (1960.-1963.)
Reprezentacija Jugoslavije (1947.-1951.; 19 utakmica, 12 golova)
Trofeji
Srebro na Olimpijskim igrama 1948., 2 prvenstva Jugoslavije (1948., 1954.), Jugoslavenski kup (1951.)
Trenerska karijera
Landshut, Fürth, Borussia Neunkirchen, Ulm, Heilbronn, Wacker Berlin
PRENOSIMO Sportske novosti PIŠE Predrag Jurišić FOTO/arhiva SN
