Monika Seleš navikla je svijet na snagu. Najprije onu sportsku, gotovo nadljudsku, a potom i onu tišu, težu, koja dolazi kada reflektori nestanu, a život ne prestane tražiti izdržljivost. Danas, daleko od teniskih terena, ponovno govori iz te druge zone – otvoreno i bez potrebe za dramatizacijom.
U ljeto 2025. otkrila je da joj je prije tri godine dijagnosticirana miastenija gravis, rijetka kronična autoimuna bolest koja uzrokuje slabost mišića. Odluku da o tome progovori nije donijela zbog sebe, nego zbog onih koji se s istim simptomima bore u tišini. Prvi znakovi pojavili su se ondje gdje je nekad bila najjača – u igri. Propuštena loptica, dvostruka slika, trenutci koji su jasno govorili da se nešto događa. Ubrzo su i najjednostavnije radnje postale izazov. Slabost u rukama, umor, nemoć – iskustva koja su je naučila drukčijem ritmu života.
- Kad sam dobila dijagnozu, pitala sam se: „Što?!“ – priznala je. – I tada sam shvatila koliko je važno da netko o ovome govori javno.
Seleš danas svoj život s bolešću naziva „novim normalnim“. Još jednim resetiranjem u nizu onih koje nije birala, ali ih je morala prihvatiti. Prije ovoga, bilo ih je već previše: odlazak iz domovine kao djevojčica, nagla svjetska slava, a potom i nasilni napad koji je prekinuo jednu od najdominantnijih sportskih priča svog vremena. Ipak, ono što Moniku Seleš i danas čini velikom nije samo ono što je osvojila, nego način na koji se nosi s gubicima. Ne skriva slabost, ali joj ne dopušta da je definira. Govori jer zna koliko znači kada se u nečijoj tišini pojavi prepoznatljiv glas.
Nekada je mijenjala tenis. Danas, bez reketa i tribina, mijenja nešto jednako važno – prostor u kojem je dopušteno biti ranjiv, a ipak snažan.
Izvor: 24 sata Foto: Monika Seleš