Prije trideset godina, 4. kolovoza 1995., u herojskoj akciji Oluja, život je na oltar domovine položio Karlovčanin, sportaš i hrvatski branitelj, Nenad Bunčić. Mladi život, rođen 1971., ugašen je na Slunjskim brdima, neposredno prije konačnog oslobođenja naše domovine. Dok su se slavile pobjede, Hrvatska je izgubila jednog od svojih najsjajnijih sinova.
Nenad Bunčić nije bio samo branitelj, bio je i izniman sportaš. Kao talentirani tekvondaš karlovačkog kluba, ostvario je brojne uspjehe. Davne 1985. godine, na državnom prvenstvu u Ljubljani, bio je dio pobjedničke ekipe dječaka, zajedno s Ivicom Karabogdanom i Viktorom Vidovićem. Njegov talent bljesnuo je i na Juniorskom prvenstvu Jugoslavije, gdje je osvojio prvo mjesto u kategoriji do 64 kg, a njegova ekipa zauzela je sjajno treće mjesto.
Posebno emotivan bio je njegov nastup u Lyonu 1992. godine. U susretu gradskih reprezentacija, karlovački tekvondaši, uključujući Nenada, pobijedili su s 5:3, a pobjede su, uz Nenada, osigurali Željko Jurčić, Dražen Perković, Dorijan Vrbanac i Momir Jakšić. U toj povijesnoj pobjedi, podignute su zastave Francuske i Hrvatske, a odsvirane su himne, dajući poseban značaj sportskom uspjehu u turbulentnim vremenima.
Nenadova duboka ljubav prema obitelji i domovini najjasnije se očituje u pismu koje je poslao svojim roditeljima, majci Anici i ocu Slavomiru, te bratu Predragu, samo mjesec dana prije pogibije. U dirljivim riječima, koje danas odjekuju s još većom težinom, Nenad se oprašta, ali i slavi život i slobodu.
„Zašto me budite? Tko to miriše cvijet nad mojim grobom i otkud uopće cvijeće? Ja sam tražio samo zaborav i ništa više! Zašto mi najednom ova zemlja miriše? Zašto … ohhh sklonite tu svjetlost, oči me peku. Neee . Bože, ne svjetlost, oči bole … Bože, živ, Ti živ, i Majka tu … i moja majka živa i … Hrvatska moja, Hrvatska živa. Pustite me o hvala Ti Bože … Pustite me da to gledam, da očima milujem to tlo i sunce i zemlju. Nemojte prigovarati vjetru kad u hladno vrijeme otresa latice s moga cvijeta, ostat će stabljika, a i latice će se vratiti. A ti slučajni prolazniče kad naiđeš pored mog groba, ne budi ti teško poljubiti moj cvijet, a i ostale cvjetove uokolo. I još nešto, sagni se i zemlju poljubi svoju … hrvatsku, i … da, digni glavu k nebu i reci hvala ti Bože što volim svoju Hrvatsku!“
Nenadovo pismo nije samo oproštaj, već i oporuka. U njemu poziva na ljubav prema domovini, na zahvalnost i na sjećanje. Nenad Bunčić je svojom žrtvom i svojim životom ispisao stranice povijesti, podsjećajući nas da sloboda nije nešto što se podrazumijeva. Njegovo sjećanje i danas živi u srcima svih Karlovčana, sportaša i domoljuba, kao vječni podsjetnik na hrabrost, požrtvovnost i beskrajnu ljubav prema Hrvatskoj.
Nenad, hvala ti.