Lucija Stepić, kćerka rukometašice i nogometaša, završila je svoju igračku karijeru nakon više od četvrt stoljeća provedenog uz rukometnu loptu. Od mini rukometa i prvih koraka u Dubovcu, preko Škole rukometa Karlovac i ulaska u 2. HRL Zapad, do kapetanske trake i posljednjih utakmica u dresu Colapisa – iza Stepe ostala je priča o jednoj velikoj ljubavi prema sportu.
Nakon 26 godina rukometa, tisuće pretrčanih kilometara, bezbroj treninga i utakmica, pobjeda i poraza, suza i smijeha, došlo je vrijeme da se zatvori jedno veliko sportsko poglavlje. Lucija Stepić – Stepa odlučila je završiti svoju igračku karijeru, a s njom se od aktivnog rukometa oprašta jedna od igračica koja je praktički cijeli svoj sportski život provela u karlovačkom rukometu.
U dresu s brojem 4 Stepa je tijekom godina igrala gotovo sve – bila je krilo, vanjski igrač i pivot, a jedino je golmanska pozicija ostala neostvarena želja. Bila je kapetanica, vođa ekipe, zabavljačica, ali i „svađalica”, dakako, sa sucima i trenerom, uvijek u onom posebnom žaru borbe koji ju je krasio na terenu. Jer, rukomet je igrala punim srcem. U tih 26 godina bilo je svega – suza i neprospavanih noći, ozljeda, uspona i padova, velikih pobjeda i teških poraza, ali i brojnih trenutaka koji će ostati zauvijek zapisani u njezinoj i klupskoj povijesti.
Od četiri godine uz rukometnu loptu
Rukomet je počela igrati sa samo četiri godine, kroz mini rukomet, kod trenerice Sande Humjan, nekadašnje suigračice njezine majke Ksenije u Rukometnom klubu Dubovac. Već s 12 godina stigla je i prva velika potvrda njezina talenta – nastupila je za reprezentaciju Zagrebačke regije u svom godištu, 1996., a s karlovačkom Školom rukometa sudjelovala je i na turniru u Pragu. Godine su prolazile, dječji rukomet zamijenile su seniorske utakmice te je izrasla u igračicu koja je ostavila trag u svojoj generaciji i klubu.
Bila je dio ekipe koja je ostvarila ulazak u 2. HRL Zapad, nosila kapetansku traku i kroz godine bila važan dio karlovačke rukometne priče. Posljednji nastup za RK Š. R. Karlovac imala je protiv Samobora. Jednu sezonu igrala je u dresu ozaljskog RK Colapis Ozalj. No, službeni oproštaj od njezina matičnog kluba, RK Škola rukometa Karlovac, još uvijek nije uslijedio. A upravo bi takav oproštaj bio lijepa i primjerena završna stranica priče djevojke koja je od svojih tridesetak godina života čak 25 provela u Školi rukometa Karlovac.
Jednom školarka – zauvijek školarka
Lucija Stepić se od rukometa oprostila nakon što je uplovila u bračne vode, a svoju odluku objavila je riječima koje najbolje opisuju koliko joj je ovaj sport značio: „Svemu lijepom dođe kraj pa tako i mom rukometnom putu koji je trajao više od četvrt stoljeća. Želim se zahvaliti mojim prvim trenerima, svima u klubu, a posebno mojim curama, treneru i navijačima na nezaboravnim godinama. Rukomet je bio i bit će dio mene, ali sada je vrijeme za obitelj i neke nove pobjede izvan terena. Vaša Stepa i naravno #iznadsvihkarlovac#.”
Lopta i ljepilo sada idu na policu, ali ljubav prema rukometu ostaje. Ostaju i prijateljstva, uspomene, zajedničke pobjede, putovanja, treninzi, svlačionice i sve one male priče koje se ne mogu zapisati u statistiku, ali upravo zbog njih sport ostaje za cijeli život. Zato, Luce, hvala ti na svih ovih 26 godina, na svakom pretrčanom kilometru za svoj klub, svakom golu, treningu i svakoj kapi znoja. Želimo ti puno sreće u novim životnim izazovima i što više novih pobjeda – samo što će se one ubuduće igrati izvan rukometnog terena.
A možda je za kraj dovoljno reći samo ono što najbolje opisuje cijelu ovu priču: jednom školarka – zauvijek školarka.
Foto: Privatna arhiva