Kristijan Ljubanović i Sandro Obranović nakon bogatih inozemnih iskustava ponovno su u karlovačkom rukometu – jedan kroz RK Sedmerac, drugi kroz RK Dubovac Gaza, a zajednička im je želja podignuti kvalitetu rada, povezati klubove i vratiti gradu na četiri rijeke status sredine koja stvara velike rukometaše
Karlovački rukomet dobio je još jednu potvrdu da njegovo ime i tradicija i dalje imaju težinu. Nakon godina provedenih u inozemstvu, na parkete i među karlovačke rukometne klince vratila su se dva istaknuta rukometaša, nekadašnji reprezentativci i iskusni rukometni internacionalci – Kristijan Ljubanović i Sandro Obranović.
Njihov povratak nije priča o završetku igračke karijere, već o novom početku. Obojica su se vratila s jasnom idejom – svoje znanje, iskustvo i kontakte staviti u službu razvoja karlovačkog rukometa.
Ljubanović već šestu godinu uspješno vodi školu Rukometnog kluba Sedmerac u kojoj stasaju nove generacije igrača, dok je Obranović nedavno pristupio RK Dubovac Gaza gdje želi pomoći u stvaranju nove sportske priče. Njihova poruka je jednostavna – karlovački rukomet ima potencijal, ali ga treba graditi zajedničkim snagama.
Karlovac je uvijek stvarao igrače, sada ih treba zadržati
Karlovac je desetljećima bio prepoznat kao grad rukometa. Iz ovog su kraja izlazili igrači koji su nosili dresove velikih klubova, ali i hrvatske reprezentacije. Upravo ta tradicija, smatra Ljubanović, mora biti temelj budućeg razvoja.
- Karlovac je godinama bio rasadnik dobrih igrača. Karlovački rukometaši igrali su u raznim selekcijama hrvatske reprezentacije. Drugi su pratili naš rad, a najbolji su odlazili u jače klubove, primjerice u Zagreb. To generalno nije bilo dobro za karlovački rukomet, iako je za razvoj igrača sigurno bilo dobro. Trebamo stvarati dobre igrače, ali trebamo sve učiniti da oni ostaju u Karlovcu – kaže Ljubanović.
Upravo u tom segmentu vidi svoju ulogu. Ne zanima ga uspoređivanje s drugima niti gledanje tko što radi, već želi unaprijediti ono što se radi u vlastitoj sredini i iskustvo koje je stekao prenijeti u svoj rodni grad.
Sličan pogled ima i Obranović koji se nakon povratka odlučio uključiti u rad Dubovca Gaze.
- Vratio sam se kako bih pomogao. Imam višegodišnji plan za razvoj rukometa. Pristupio sam Dubovcu jer sam uvidio da taj klub ima mlade ljude, imaju cilj i program rada, imaju budućnost, što mi se dopalo i zato sam odlučio pomoći – ističe Obranović.
Mladi ljudi, nova energija i ideja: zajedno smo jači
RK Dubovac Gaza posljednjih je godina napravio zaokret prema mladosti. Klub je pojačao igrački kadar, ali ono što je posebno važno – pomladio je svoje rukovodstvo. Iskustvo bivših igrača i rukometnih veterana danas koristi kao dodatnu vrijednost i potporu novoj generaciji.
Upravo takav model smatraju važnim i Ljubanović i Obranović – spoj mladosti, energije i iskustva.
Njihova je želja jača suradnja karlovačkih klubova, prije svega Dubovca Gaze i Sedmerca, ali vrata ne zatvaraju ni prema HRK Karlovac, kao ni prema ženskom rukometu. Jer cilj nije pojedinačni uspjeh jednog kluba, nego napredak cijelog rukometa u gradu koji je desetljećima živio uz taj sport.
Povratak trenera Dinka Đankovića iz Mađarske i njegov doprinos povratku HRK Karlovca u Paket24 Premijer ligu pokazao je koliko iskustvo ljudi koji poznaju rukometnu priču može značiti. Ljubanović i Obranović sada žele napraviti nešto slično u svom segmentu – prenijeti znanje i pomoći novim generacijama.
No, za takav iskorak nije dovoljno da tako razmišljaju samo njih dvojica. Poznata stara mudrost kaže da se velike stvari događaju kada se „glave skupe“. Pitanje je samo postoji li ista želja i s druge strane.
Najavljuju se i novi potezi koji bi mogli razveseliti rukometni Karlovac
I ovo nije kraj priče. Ljubanović i Obranović najavljuju novosti koje bi u budućnosti mogle dodatno razveseliti ljubitelje rukometa u gradu kojem je taj sport već gotovo četiri desetljeća jedan od zaštitnih znakova. Zasad o tome još ne žele pričati.
Karlovac je uvijek imao igrače, imao je trenere i imao je rukometnu publiku. Sada se ponovno pojavljuje nešto jednako važno – ljudi koji vjeruju da se rukometna priča može graditi kod kuće.
Možda je upravo to najvažnija poruka njihova povratka.