Vaterpolska legenda, sveučilišni profesor i otac Dubravka Šimenca, ljeta je provodio u Zvečaju na Mrežnici u Karlovačkoj županiji, gdje je bio posebno vezan uz naš kraj
U Zagrebu je tijekom noći s ponedjeljka na utorak, nakon duge i teške bolesti, u 87. godini preminuo Zlatko Šimenc – jedan od onih sportaša kakvi se ne pojavljuju često, ni u većim, ni u bogatijim sportskim nacijama. Rođen 29. studenoga 1938. u Zagrebu, pripadao je generaciji koja je sport živjela bez kalkulacija, iz čiste potrebe za nadmetanjem i dokazivanjem. Bio je doktor kineziologije, kasnije i sveučilišni profesor, ali prije svega – sportaš u punom, starinskom smislu te riječi.
Rijetki su oni koji mogu reći da su na vrhunskoj razini igrali dva sporta. Zlatko Šimenc to je ne samo mogao reći, nego i dokazati. Zimi rukometaš, ljeti vaterpolist – i u oba dovoljno dobar za reprezentaciju tadašnje države. Za rukometnu vrstu nastupio je na svjetskim prvenstvima 1958. i 1961., a time je već sve rečeno o razini na kojoj je igrao.
Voda je bila njegova prirodnija sredina
U vaterpolo je, gotovo simbolično, ušao slučajno – nakon plivačkog mitinga u Splitu 1955. godine „nabijena“ mu je kapica na glavu i rečeno koga čuvati. Ostalo je povijest. Od tog trenutka pa sve do kraja karijere, Šimenc i vaterpolo nisu se razdvajali. Igrao je na poziciji braniča, znao i na dva metra, ali prije svega bio je igrač koji je gradio igru. Volio je asistirati, stvarati, povezivati. Golove je, paradoksalno, lakše skupljao u rukometu. Cijelu je klupsku karijeru ostao vjeran zagrebačkoj Mladosti, kao jedan od zaštitnih znakova legendarne generacije koja je krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih vladala europskim vaterpolom. Četiri naslova prvaka Europe i niz domaćih titula ostali su trajno upisani uz njegovo ime.
Vrhunac reprezentativne karijere stigao je 1964. godine u Tokiju, gdje je osvojio olimpijsko srebro. Ukupno je za reprezentaciju odigrao 101 utakmicu, u razdoblju od deset godina, dok je pod kapicom Mladosti proveo puna dva desetljeća.
Gotovo prirodno, nakon igračke karijere ostao je uz bazen. Kao trener Mladosti odmah je nastavio niz uspjeha, osvojivši 1975. godine Kup pobjednika kupova i europski Superkup. Ipak, život ga je potom snažnije vezao uz akademsku zajednicu – na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, gdje je kao profesor odgojio generacije studenata i dugo vodio Katedru sportskih igara.
Posebno mjesto izvan sportskih borilišta imala je za njega Mrežnica, kojoj se redovito vraćao – u Zvečaj, gdje su ljeta imala drukčiji ritam i gdje je, daleko od bazena i tribina, nalazio onaj mir koji sportaši rijetko imaju tijekom karijere.
Ljubav prema sportu prenio je i na svoju djecu – sina Dubravka i kćer Ivu – ali i na brojne mlade sportaše i studente s kojima je radio.
Zlatko Šimenc bio je dio jedne velike, gotovo nestale epohe hrvatskog sporta. One u kojoj se karijera gradila odanosti jednom klubu, u kojoj se znanje prenosilo tiho i bez potrebe za velikim riječima, a autoritet stjecao radom. I zato njegov odlazak nije samo odlazak velikog imena, nego i još jedan tihi rez u kontinuitetu jedne sportske tradicije.
Zlatkova trofejna riznica prebogata je uspjesima, među kojima se ističe s reprezentacijom:
- srebro na Olimpijskim igrama (Tokio, 1964.)
- srebro na Europskom prvenstvu (Budimpešta, 1958.)
- srebro na Europskom prvenstvu (Leipzig, 1962.)
- srebro na Europskom prvenstvu (Utrecht, 1966.)
- zlato na Mediteranskim igrama (Bejrut, 1959.)
- srebro na Mediteranskim igrama (Napulj, 1961.)
- zlato na Univerzijadi (Bukurešt, 1961.)
U Mladosti je pak kao igrač osvojio:
- Kup prvaka Europe: 1967., 1968., 1969. i 1971.
- Prvenstvo države: 1962., 1967., 1969. i 1971.
- Zimsko državno prvenstvo: 1960., 1961., 1962. i 1964.
Kao trener Mladosti, prof. Zlatko Šimenc podignuo je dva pokala:
- Kup pobjednika kupova: 1975.
- Europski Superkup: 1975.
Izvor: SN / Dean Bauer Foto: R. Goršić, B. Konjević / CROPIX