Na Dubovcu, mjestu gdje se sport i identitet prenose gotovo nasljedno, golman nikada nije bio samo igrač. Bio je čuvar. Onaj posljednji između lopte i gola, onaj koji preuzima odgovornost kad svi ostali pogriješe. Iznad tog kvarta, kao tiha konstanta, stoji Nacionalno svetište svetog Josipa – zaštitnika obitelji, rada i povjerenog zadatka. U toj se simbolici, možda i nesvjesno, oblikovao put preč. Matije Pavlakovića.
Božićno vrijeme, koje nas uvijek vraća jednostavnim, ali ključnim pitanjima poziva i smisla, idealan je trenutak za ovotjedni KAŠ-ev vremeplov i priču o Karlovčaninu, Dubovčaku, nekadašnjem rukometnom vrataru i sinu legende karlovačkog rukometa Ivana Pavlakovića – Muse.
Matiju mnogi pamte kao mladu rukometnu nadu iz zlatnih godina HRK Karlovca, vremena kada je karlovački rukomet ravnopravno stajao uz bok najvećima. Kao sin vratara i trenera vratara, logično je bilo da i sam stane na gol. Ne samo zbog prezimena, nego zbog mentaliteta – onog koji prihvaća ulogu čuvara.
- Za prave Dubovčake postojale su samo dvije opcije, rukomet ili veslanje…, ispričao je jednom, dodajući kako ga je dinamika rukometa i odgovornost golmana privukla više od ičega.
- Više je akcije, više odluka i više trenutaka u kojima si sam. A i rekao sam: u redu, bavit ću se sportom, ali ne da mi se trčati, dodao je uz osmijeh.
Bio je član kadetske reprezentacije Hrvatske od 1996. do 1999. godine, a pred njim se otvarala ozbiljna sportska karijera. Sve je upućivalo na nastavak jedne rukometne, dubovačke priče.
- No, Bog je imao sa mnom drugi plan – reći će kasnije.
Simbolika se tu gotovo sama nameće. Od čuvara gola, koji štiti prostor iza sebe, do čuvara poziva, koji preuzima odgovornost za druge. Od sportskog terena do oltara. Od rukavica do ruku sklopljenih u službi.
Dječja igra “svećenika”, oblikovana u blizini svetišta sv. Josipa – tihog zaštitnika, prerasla je u stvarni poziv. Teološki put vodio ga je na Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu, a u povijest Zagrebačke nadbiskupije ušao je kao prvi mladomisnik koji je odmah po ređenju imenovan tajnikom zagrebačkog nadbiskupa. Pastoralno je djelovao u Zaprešiću i Kašini, a danas je rektor Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu.
U božićnom vremenu, kada slavimo dolazak Onoga koji dolazi tiho, bez pompe, ali s velikom odgovornošću, priča preč. Matije Pavlakovića podsjeća da u Karlovcu – i na Dubovcu – uloga čuvara ima mnogo lica. Ponekad nosi dres i rukavice. Ponekad reverendu. A u oba slučaja traži isto: biti tu kad je najpotrebnije.
Od čuvara rukometnog gola do čuvara povjerenog poziva, dubovačka priča preč. Matije Pavlakovića u božićnom vremenu podsjeća nas da neke obrane traju cijeli život.