Iako se Karlovac s ponosom diči olimpijcima, svjetskim prvacima i klubovima s dugom tradicijom, grad još nije našao način da svojoj sportskoj baštini osigura dom kakav zaslužuje.
Prolazeći hodnicima Školske sportske dvorane, na katu iznad gledališta, zastali smo pred prizorom koji bi svakoga tko voli sport morao zabrinuti. Na stubištu, tik uz nužni izlaz u slučaju požara, naslagani su pehari – trofeji jednog karlovačkog kluba. Trofeji koji su nekoć stajali na počasnim mjestima, a sada skupljaju prašinu u prolazu.
Pretpostavljamo da su ondje privremeno – jer drugog mjesta, očito, nema. I upravo je taj prizor bolno podsjetio na činjenicu da Karlovac još uvijek nema Muzej sporta.
Ideja o njegovu osnivanju predana je gradonačelniku još početkom svibnja ove godine. No mjeseci prolaze, a riznica sportskog pamćenja i dalje ne postoji. Materijal koji svjedoči o 225 godina bogate sportske povijesti polako nestaje – dio je razasut po privatnim zbirkama, dio skriven po tavanima i podrumima, a previše toga završava u smeću ili jednostavno – u zaboravu.
Od Neralića do Malobabić – 225 godina karlovačkog sporta čeka dostojan dom svojih uspomena
Karlovac bi, ako itko, morao imati reprezentativan prostor koji čuva to blago. Bilo da se zove muzej, memorijalni centar ili stalni postav – sadržaj za njega itekako postoji. Od klupskih arhiva, fotografija i dokumenata, do dresova, zastavica, ulaznica, medalja, navijačkih rekvizita i pehara – sve bi to, stručno prikupljeno i predstavljeno, činilo živu priču o gradu koji je dao niz velikana hrvatskog sporta.
Zamislimo samo koliko bi starijim i mlađim generacijama značilo vidjeti u jednom prostoru tragove karijera – od Milana Neralića, prvog Hrvata s olimpijskom medaljom, svjetske rekorderke Jelice Pavličić, olimpijca Kreše Račića i brojnih drugih sportskih velikana, do Ivane Malobabić, sudionice posljednjih Olimpijskih igara. Između njih su stotine imena: sportašica i sportaša koji su ime Karlovca i Hrvatske pronosili svijetom.
Postoji građa, postoji volja, postoji tradicija. Nedostaje samo – odluka.
Gradonačelnik Mandić, kako doznajemo, pokazao je političku volju. No to nije dovoljno. Potrebna je vizija, suradnja i stručni angažman – prije svega Muzeja grada Karlovca – kako bi se konačno oblikovao prostor u kojem će trofeji imati svoje dostojno mjesto, a sjećanja – svoj dom.
Dok se to ne dogodi, pehari će i dalje stajati na stubištima. A s njima, i simbolično, dio našeg sportskog ponosa.