Otkako opet samostalno izlazi u sportsko-medijski prostor prvi KAŠ-ev intervju posvetili smo dugogodišnjem karlovačkom sportašu koji imenom i prezimenom, ali i izgledom, podsjeća na doajena karlovačkog sportskog novinarstva i autora „biblije“ KA-sporta, Zdravka Švegara. Zato je i naše prvo pitanje upućenom njemu bilo da jedan dio gradske promenade od 2017. godine nosi naziv „Šetalište Zdravka Švegara“ te kakav je osjećaj imati šetalište u svom rodnom gradu?
– To je zanimljivo, originalno pitanje i mislim da je malo živućih državljana RH kojima se može postaviti takvo pitanje. Imao sam čak pojedine upite nekih neupućenih sugrađana, kako sam uspio dobiti ulicu i za koje ratne zasluge, a još sam živ. Sugerirali su mi kako je to relikt komunizma. Nevoljko, morao sam ih podsjetiti da premalo čitaju knjige i članke o svojem gradu, a bave se virtualnim problemima i tuđim brigama. Da, prošećem sa suprugom gradom, sjednemo u „Sokolu“. Osjećaj je poseban, gradski vijećnici šetnicu su izglasali jednoglasno. U produžetku šetnice Zdravka Švegara nastavlja se Perivojem, to je drugo karlovačko najljepše šetalište, Šetalište dr. Franje Tuđmana. Kao urednik unutarnje politike „Večernjaka“ moj otac Zdravko Švegar, obavio je i intervju sa pokojnim Predsjednikom, mislim krajem 1990. godine. Koja podudarnost.
Da pojasnimo za čitatelje – ti si znači Zdravko Švegar mlađi?
– Jesam, od 2010. jedini u Hrvatskoj koliko mi je poznato jer je moj otac preminuo prije 10 godina, u listopadu 2010. Otac nije imao spremno neko drugo ime, te me nazvao po sebi. Ime mi savršeno odgovara, a imendan mi je na Valentinovo kada sam i kršten u Crkvi Presvetog Trojstva u Karlovcu davne 1962. godine.
KAKAV OTAC, TAKAV SIN
Otac je igrao tenis, bio je svjetski teniski novinarski doprvak u parovima. Kakav je bio tenisač?
– Tata je radi mene počeo rekreativno igrati tenis, iako je meni prvi izbor bila košarka i nogomet. Krasila ga je borbenost, brzina kretanja i forhend. Nije ga bilo lako dobiti jer je taktički potkovan, a dobar šahist. Stalno je tražio da igramo zajedno u paru, ne znam da li smo koga dobili!? O novinarskom tenisu ne znam puno. „Repku“ su popunjavali i Josip Perković Pepač te Dario Smojver, školovani tenisač. Sjećam se da mi je otac kao petogodišnjaku prvi puta važno naznačio da smo mi za NK Dinamo, valjda „da u odabiru kluba ne lutam po regijama i južno“! To je bio moj prvi dodir sa sportom uopće. Kasnije je došao tenis i životni odabir.
Bavio se i košarkom?
– Košarku je igrao u KK Metalcu na šljaki i asfaltu (kao i stric mu Zdenko Švegar), kasnije kao aktivni član uprave i tehniko Karlovca 67, to je zapravo njegova druga velika ljubav nakon Metalca. Bio je organizator svih putovanja, „Katica za sve sa Peugeotom 204“. Stalno bi vozio igrače po Jugoslaviji u okruženju brojnih prijatelja sportskih djelatnika (Antun Pšeničnik Šeno, Berislav Radišić Pačka/on je bio i selektor Nigerije 4 godine, koju je odveo 1976 na OI!/, Dragutin Luketić Lukica, Mile Božić, Božidar Šnajder i dr.). Mene je upoznao sa Slavkom Cvitkovićem, Slobodanom Kolakovićem, V. Đukićem te S. Krivokućom. Karlovac 67 je po mojoj ocjeni bio jaki košarkaški kolektiv, Druga liga zapad, progutan kasnije od KK Željezničara 1972.g. Kontaktirao je mnoge uglednike po bivšoj državi npr. Mirka Novosela, Josipa Đerđu i brojne druge velikane košarke. Prisjećam se i ističem promociju njegove knjige „Šanac košarkaški vulkan“ iz 2004. godine u prepunom Zorin domu kao prilog tezi o njegovoj neraskidivoj vezi s košarkom.
Koliko je uopće otac imao utjecaja na tvoju sportsku karijeru, ali i naobrazbu, s obzirom da si zvanjem profesor Kineziologije?
– Na sportsku karijeru u cjelini, ali studij sam odabrao ja, iz specifičnih obiteljskih razloga i potrebe da sam donosim važne odluke bez obzira na protuargumente. Tenis sam počeo igrati prekasno, sa 9 i pol godina u dvorani ŠMC u Šancu kod legende Franje Bognara, a trenirali su me i Prešecki, Bahovec, Pallada, Ljubomir Mitić, Damir Abaffy. Bio je to tenis sa drvenim reketima, crijevnim žicama i bijelim lopticama. Bijeli sport. Linije su se crtale gipsom, još nije postojalo „tie break“ pravilo. Kao sparing me povremeno trenirao otac, ali to nije dobro išlo nakon što sam ga pobijedio 6:0 6:0 više puta. Rasla je svojevrsna entropija između nas dvojice. Drugi u Karlovcu imao sam mašinu za tzv. špananje reketa, koštala je 400 DEM u Kranju. Prvu je nabavio Ivica Šmit i naučio me tehnici stavljanja i napinjanja žica na reket. Moglo se dobro honorarno zaraditi od špananja.
POTJEČE IZ UČITELJSKE OBITELJI
Kako to da nisi nikad radio u školi?
– Potječem iz učiteljske obitelji, otac je kao prof. komparativne književnosti radio kraći period na Gimnaziji, u novinarskom usmjerenju tijekom tzv. Šuvarove reforme, a mama je cijeli radni vijek predavala glazbeni odgoj u osnovnim školama u Karlovcu i Zadru. Moji mentori su tijekom studija bili briljantni stručnjaci sportske kineziologije karlovački pedagozi, gospoda Frane Smojver u osnovnoj pedagoškoj naobrazbi (OŠ Banija) i Dušan Dujo Oreščanin u srednjoškolskoj naobrazbi (Šumarska škola). Kada od takvih legendi i genijalnih pedagoga bar nešto upamtiš, naučiš i preuzmeš, vrijedi to za cijeli život, a ne samo na području sporta, prosvjete i školstva. Ovo ističem s ponosom, privilegija je bila upoznati Franu i Duju, a to držim nije nepoznato žiteljima grada i države koji konciznije poznaju problematiku sporta.
Jel’ posao u policiji za tebe bila sigurnija egzistencija?
– Teško pitanje. Sve se događalo u velikoj dinamici 1991.g., jer sam s Dariom Smojverom radio u Bad Schwartau (SR Njemačka) kao teniski trener. Rat je bio pred „vratima“. Odluku sam donio odmah, kupio pušku i uključio se u Domovinski rat u 110.brigadi ZNG/HV, a nakon 30 mjeseci prešao sam na unutarnje poslove, na administrativne poslove. Valjda sam imao neke sklonosti, kojih nisam bio svjestan u mladosti. O poslovnoj karijeri nemam što dodati, trudio sam se u okvirima mojih mogućnosti. Da se ponovno rodim možda ne bih izabrao takav životni put, ali u pravednom ratu za RH bio bih opet već sutra ako treba, obiteljski odgoj je to! Protiv sebe ja ne mogu.
Kako danas provodiš vrijeme kao umirovljenik?
– Tenis nisam igrao dvije godine. Ozljede od teniske karijere su prisutne također. Vozim bicikl, rekreativno trčim. Želja mi je naučiti dobro kuhati, trenutno sam „master chef u usponu“ i supruga Mirna, inače vrsna kuharica me povremeno pohvali za neke uspješne objede. Povremeno brinem o mami koja je u domu za starije sa očuhom. U mirovini se družim sa ratnim prijateljima kojima najviše vjerujem. Nekako mi gradska četvrt Dubovac i Dubovčaki najbolje odgovaraju, kavu popijem u poznatim kafićima sa divnim ljudima koje sam otkrio možda malo prekasno. Proputovao sam dosta svijeta, prateći hrvatske nogometne i rukometne zvijezde. Gledao sam u živo gotovo sve kvalifikacijske utakmice „Vatrenih“ za SP i EP, kao i neke prvenstvene u SR Njemačkoj, Brazilu i Rusiji. „Kauboje“ sam pratio u Tunisu, Njemačkoj, Norveškoj i drugdje, a poseban doživljaj bio je finale Davis cupa u Bratislavi 2005.. Prijateljske i Dinamove utakmice u živo ne mogu lako pobrojati, jer bih se trebao bolje zamisliti. Kako se sva ova silna putovanja ostvaruju zrakoplovima imao sam samo dvije kritičnije situacije, leta se inače uopće ne bojim. Opasnije je po Karlovcu s biciklom.
ČLAN NADZORNOG ODBORA TENISKOGA KLUBA
Član si Nadzornog odbora Teniskog kluba Karlovac gdje je prije nekoliko mjeseci klub preuzela nova Uprava kluba. Čime oni jamče bolju budućnost karlovačkog tenisa?
– Od 2018. nisam uopće dolazio u klub, jer sve to već pet-šest godina prije nije ličilo na sportsku udrugu koja aktivno provodi obuku i odgoj djece i mladih teniskim vještinama. Poremećaj međuljudskih odnosa, rapidno osipanje članstva, slabi rezultati skriveni iza „legije stranaca“ u Prvoj teniskoj ligi, nepoštivanje Statuta udruge te otvoreni privatni interesi pojedinaca bili su okviri/temelj za opravdano nezadovoljstvo dijela mlađih članova. U Karlovačkoj županiji nas je TK Ogulin pretekao za nekoliko koplja, dijelom zaslugom agilnog tenisača gosp. Marija Pavića, a velikim dijelom našim neradom. Na našem neformalnom okupljanju van prostora kluba, gdje sam pozvan kao član kluba sa 49 godina članskog staža, poslušao sam njihov plan za traženje rješenja i kadrovske prijedloge koji su mi se činili zdravima/ostvarivima uz moje jasne primjedbe. Sve što se kasnije dešavalo poznato je sportskoj javnosti i teniskim krugovima. Uvjeren sam da nova Uprava kluba sada uživa čvrstu potporu čelnika Grada i KŠZ.
Na čemu Uprava temelji svoj optimizam?
– Imena Tomislava Poljaka, Davora Dupljaka, Tomislava Boljkovca, Marina Mikše, Matije Glazera, Tatjane Basar i drugih članova Uprave kluba po mojoj prosudbi imaju specifičnu težinu. Iza sebe imaju uspješne poslovne karijere i vole tenis. Od prvog dana doslovno smo uzeli grablje, metle i tačke u ruke, očistili svlačionice i skladište od gomila smeća (tri kontejnera), izradili nove klupe, sanirali žičane ograde, popravili energetski čvor te uredili igrališta na propisan način (do tada su igrališta Kvaka na Dubovcu bila bolja!). Sređen je kafić koji je grcao godinama u dubiozama. Fiskalizirana je prodaja tenis najma terena. Obnovit će se i balon. Uprava radi na novim proizvodima. Stalno se traže izvori financiranja, sponzori, marketing jer ovo su baš teški mjeseci. Nabavljena je oprema, reketi za djecu tenis škole, pokrenuti su programi omasovljenja i uključivanja malodobne djece u obuku. Pokušavamo učlaniti nove tenisače. Posla je jako puno ali Uprava se trudi do krajnjih granica.
Prethodna Uprava dugo godina je vodila klub. Kakav su klub ostavili iza sebe?
– Već sam nešto prije spomenuo što smo trebali napraviti od siječnja 2020., da nije došao Covid-19, bili bi učinkovitiji. Duhoviti članovi kluba s podsmjehom govore „ da je Korona u klubu već dugo vremena, prije Kine“! To je jedna tužna priča o kojoj će više moći prokomentirati članovi Uprave zaduženi za ugostiteljski segment, financije, tajničke poslove, ljudske resurse i tenisku struku/natjecanja. Zanima me kao člana NO samo rad Tomislava Poljaka i nove Uprave. Iduće 2021. godine je važna obljetnica našeg kluba. NO TK (Vrbanac, Mavrović i Švegar) bi se trebao uskoro sastati sa Upravom.
… a u stručnom-trenerskom dijelu aktivnosti?
– U klubu je djelovalo više trenera, ja sebi dajem za pravo prezentirati stručne ocjene jer imam neke reference za to kao diplomirani teniski učitelj (diploma FFK Zagreb), profesor Kineziologije (diploma FFK), vodio sam tenisku školu u klubu od 1983., bio sam profesionalni trener seniora i juniora 2 godine u klubu 1988-89. godine, radio u Njemačkoj, a osvajao sam brojne pehare i medalje za klub. Imam verificirane službene pobjede protiv Gorana Prpića, Branka Horvata, Roberta Flege, Goleša i brojnih drugih igrača bivše YU. Ima tu poštenih ljudi svakako, učitelja i pedagoga s imenom i stručnim tenis znanjem, dakle gospodskih likova koje stari članovi znaju i njih Uprava drži. Profesor Gačić je stručnjak sa svim diplomama i licencama, odličan igrač kojeg sam imao čast trenirati u karijeri. Ima reference međunarodne razine, igrače/ice na svim rang-listama, selektira najbolje mlade igrače/ice u Državi, putuje po svijetu. Dugi boravak trenera u klubu očito ima i nepovoljne efekte, relaksiranost, relacije stari trener-stara Uprava su bile sve samo ne harmonija. U zadnjem ciklusu jesen 2019. nismo imali upisane djece u Tenis školi! A nemamo konkurencije u Karlovcu, a uz ovo i jedini smo klub. Odgovornost!? Dakle, nema temelja za opstanak natjecateljskog sporta jer u tzv. Piramidi sporta u bazi piramide je nužna velika brojnost djece da bi na vrh piramide eventualno isplivao Hoppe, Dupljak, Perak, Poljak, Gačić, Gudelj, Šomen, Dariana Smojver, Nives Milošević, Akiki, Lekaj. Da, sve su to naši članovi/članice sa referencama i brojnim uspjesima u sportu i privatnim karijerama. Nova Uprava odlučila je sve promijeniti, do razine konobarice. Ostala je samo domarka u klubu.
Zdravko Švegar (16. siječnja 1962. Karlovac), otac Zdravko i majka Nevenka, maturirao na Ekonomskoj školi 1980. godine, sedam godina polazio u Glazbenu školu Karlovac-klarinet kod Željka Mikića, prof. kineziologije Kineziološki fakultet u ZG; igrao tenis od 1971. godine u TK Željezničar i TK Karlovac, bavio se i rukometom u RK Gaza; oženjen – supruga Mirna rođ. Rukavina, kćerka Monika Švegar.
Igrao si u vrijeme kad je Karlovac imao sjajnu tenisku momčad i odličnog trenera Damira Abaffya. Kad ćemo opet u Karlovcu gledati najbolje hrvatske tenisače?
– Damir Abaffy (1951) iz Zagreba je veliki stručnjak, ja osobno većeg eksperta i menadžera nisam upoznao, od selekcije igrača, motivacije, plana zanimljivih vježbi i inovacija na treningu, do strategije na terenu. Vodio je tenis kampove na Lošinju i dr. na osobit način, djeca su ga obožavala i nisu izostajali rezultati. Gudelja je samo Ivanišević mogao dobiti, tu su Vlado Sever Seki, Gačić, Smojver, Sušanj, Golubić, Radojčić, Ivan Žuvela, Hoppe. Inzistirao je na novim tehnikama i pristupu modernog treninga, na igranju tenis parova kao dopuni usavršavanja za mlade igrače. Dakle ponavljam, moji igrači seniori bili su iz Karlovca! A kada ćemo opet gledati vrhunske igrače, možda najprije na nekom turniru i tenis-priredbi u Karlovcu. Davis kup je odigran u našem gradu dva puta; 1955. Šanac (YU-Čile) i 1977. ŠSD (YU-FRA). Predsjednik kluba ima dobru poziciju, međunarodne kontakte, struka ga voli, a i članovi kluba simpatiziraju. Vjerujem da može dovesti neka zvučna imena u grad na turnir.
Tko je za tebe najbolji karlovački tenisač?
– Autor knjige o tenisu pokojni Z.Š. indirektno tvrdi da je to Franjo Schaffer, teniski prvak i reprezentativac u Davis Cupu koji je nastupao i na Wimbledonu. Tenis početke imao je u Vrbanićevom perivoju (iz generacije Lukinića, Oršanića i Sterna). Vrlo dobar je igrač bio Aleksandar Saša Mitić, a zatim moj suigrač Zdenko Hoppe koji je usred Splita pobjeđivao Buljevića i Ostoju. Za njega ima izreka da je „loš žrijeb kada izvučeš Hoppea u 1. kolu“. Tu je zatim serija igrača trenera Abaffya: prvaci Gudelj, Gačić (3.senior na rang listi HTS 1992.), Vladimir Sever Seki (ATP ranking). Na kraju spominjem državne prvake Davora Dupljaka, Igora Peraka i Tomislava Poljaka. Poljak i Perak su bili i seniorski prvaci države u parovima. Od tenisačica dvojim između Adriane Lekaj i Dariane Smojver, iako je po internacionalnom renkingu Lekaj u maloj prednosti. Dakle izbjegao sam ovaj odgovor radi subjektivnosti i prijateljskih odnosa. Zdenko Hoppe je najdugovječniji! Abaffy najbolji trener. Ivica Šmit najbolji domar, a uz njega vrlo dobar je bio i Darko Kralj.
KOZMETIKA NE DAJE NIKAKVE REZULTATE
Znam da svakodnevno pratiš dnevne vijesti. Gdje je danas karlovački medijski prostor?
– Medijski prostor Države obiluje mrziteljskim temama generalno, na mobitelima ljudi čitaju spamove i razne objave obavještajnog podzemlja tipa „pola istine i pola kore od banane“. Autorima tekstova izgleda istina i nije u prvom, već nekom trećem zamagljenom planu. Izvješćivati iz Karlovca o Karlovcu i njegovim ljudima i događajima je teško, malo se toga zapravo dešava i događa, poneka prometna, ilegalci, ilegalna gradnja i kriminal, te puno lokalne politike. I onda kad se napiše istina svi su ljuti i uvrijeđeni. Preferiram tiskane novine, ovo s mobitela je otuđivanje i rafalno svaštarsko informiranje. Žao mi je kada slušam HR1 jutarnji program javljanja iz regionalnih centara, a nema javljanja iz Karlovca. Na HTV i dr. TV prilozi su samo kod hvatanja ilegalaca i težih prometnih nezgoda za KA-županiju.
Otac je bio kroničar sporta. Koliko si ti upoznat s poviješću karlovačkog sporta?
– Moje spoznaje o povijesti sporta u Karlovcu su solidne, njegovi radovi su biblija regije, svi podaci su provjereni i posloženi faktografski. Tu ne mislim samo o sportu već socijalno društvenom kontekstu. Sportom su se tada bavili samo ugledni građani. Deset godina bio je po NSB i drugim knjižničnim prostorima istražujući povijesnu građu (bez informatičke podrške, poruka mladim novinarima). Treba samo čitati, malo otvoriti neko njegovo poglavlje i podsjetiti se imena sportaša i sportskih čelnika/uglednika. Šteta da njegove radove ne možemo čitati na Internetu, koristilo bi radoznalcima kao poučno štivo. Budućim kroničarima sporta bit će lako pisati o KA sportu 21.stoljeća, sve je manje reprezentativaca, prvoligaša, pada masovnost. Sve je manje Karlovačkih pobjeda.
Što znaš o KA-sportu danas?
– Nedostaju mi odlasci na 1. HNL s mojim prijateljima. Premijer rukometna liga, odbojka je zastala, tenisači tek moraju stvoriti novu igračku infrastrukturu, strpljivo. Veslanje u ovim uvjetima nije lako provoditi, da bi dobili novog Davorina Katušina. Veseli me kada imaš atletičara Belčića, ponekog dobrog taekwon do borca/borkinju, gimnastičarku.
Što bi promijenio?
– Doslovno sve, kao i nova uprava tenis kluba! Kozmetika ne daje nikakve rezultate.
Razgovarao: Marijan Bakić
