INTERVJU RUKOMET

KAŠ intervju RUDOLF TONKOVIĆ: Za najboljeg rukometaša Belgije izabran 2003. godine

“U Karlovcu sam se od prvog dana osjećao kao kod kuće. Što se rukometa tiče, imali smo odličnu ekipu, po meni tada najbolju u Hrvatskoj. Stvar je u tome što smo mi i mimo sporta disali kao jedan, a to se vidjelo i na terenu. Skup toliko različitih karaktera, a pozitiva čista, bez ljubomore, bez zlobe … Idealno. Potpora Karlovčana je bila enormna, 3500 gledatelja na utakmicama! Uz to nismo niti mogli biti loši”, kaže Rudolf Tonković.

Rukomet je počeo igrati sa 12 godina u RK Radniku iz Velike Gorice. Bio je u juniorskoj reprezentaciji Jugoslavije (do 21 godinu). Sa 16 godina je prešao u RK Zagreb-Chromos i igrao do 1991. godine. Poslije odlazi jednu sezonu u Split, a zatim dvije sezone igra u RK Sisku. Godine 1994 dolazi u RK Karlovačku banku, a 1998. odlazi u varaždinski RK Varteks gdje ostaje igrati dvije godine. Nakon toga igra jednu sezonu u Italiji za Rukometni club Cita St. Angelo. Godinu dana igra u Izraelu za Rukometni klub Petah Tikva i 2001. dolazi u Belgiju u Rukometni klub Eynatten. S obitelji živi i radi u Belgiji.

– U Belgiji smo otvorili firmu i bavimo se transportom. Mala, obiteljska firma koja se bori na ogromnom transportnom tržištu. Srećom naša branša za sada ne osjeća posljedice krize izazvane korona virusom, tako da mogu reci da uspješno poslujemo. Čitavo se vrijeme pokušavam poslovno orijentirati na neku suradnju belgijsko-hrvatsku, ali do sada nažalost neuspješno. Trener sam u rukometnom klubu United Bruxelles i igramo u 2. Belgijskoj ligi i imamo dobru ekipu – kaže Rudolf Tonković.

OBITELJ PRESELILA U KARLOVAC

Iako ga dugo nema u Karlovcu nije nepoznat karlovačkoj sportskoj javnosti pa ga upitasmo što misli o Karlovčanima?
– Što o Karlovčanima mislim? Dovoljno govori činjenica da mi je žena Karlovčanka, a i dvoje starije djece je rođeno u Karlovcu. Sada nam je Karlovac baza kada dolazimo u Hrvatsku. Zapravo, mi nismo niti planirali dugo izbivati iz Karlovca, ali drugačije su nam se kockice posložile – dodaje Tonković.

Praktički tvoja cijela obitelj preselila je u Karlovac?
– Cijela moja obitelj je preselila u Karlovac. Moja sestra Katarina je isto igrala rukomet u Karlovcu gdje se upoznala sa svojim suprugom Vjekom koji je brat trenerice Tanje Rašić. Obzirom da smo Katarina i ja odlučili preseliti u Karlovac, selidba mojih roditelja je, nekako, bila logički slijed.

Pašanac si s tekvondašem Draženom Perkovićem. Kad se sastajete je li tema vaših razgovora sport ili nešto drugo?
– Kad sam u Karlovcu Dražena vidim svakodnevno. Jako smo međusobno vezani kao obitelj tako da slobodno vrijeme posvećujemo jedni drugima. Dražen i ja smo karakterno vrlo različiti. On je miran i samozatajan, a ja ekstrovertan na granici hiperaktivnosti. No, kao tim funkcioniramo jako, jako dobro. Dražen Perković je najpoštenija, najrazumnija i najrealnija osoba koju sam u svom životu upoznao. Počašćen sam što ga imam u svom životu. Na žalost, nismo se poznavali u doba njegovih najvećih uspjeha, ali on je, neosporno, ostavio veliki trag u Karlovcu. Pri tome ne mislim samo na sportske sfere. Nekad smo rekreativno zajedno igrali mali nogomet, sada smo uglavnom u publici. Naravno da je sport neizostavna tema naših razgovora.

PREKO ZAGREBA I SISKA DO KARLOVCA

Igrao si u Sisku, koliko si emotivno vezan za taj kraj?
– Ajoj, Sisak. Sisak je za mene bio detonator. U Sisku sam stasao prvo kao igrač, zatim kao čovjek i prijatelj. Kako sam prije igrao u Zagrebu, nisam imao taj feeling manjih sredina kao što su Sisak i Karlovac gdje cijeli grad živi za klub i na cesti nema prometa kad klub nastupa. Ne znam da li je još uvijek tako, ali to ratno i poratno sportsko vrijeme je za mene nezaboravno. U Sisku sam se u veljači našao sa svojim bivšim suigračima, Perom Meničaninom, Mimom i Knezom … Što da ti kažem, srce puno kao kuća.

Kakva sjećanja nosiš dok si još nastupao za Zagreb …
– U Zagrebu sam nastupao kao mladi igrač. Prvu utakmicu s prvom ekipom Zagreb Chromosa odigrao sam s 17 i pol godina. Tada je Zagreb bio najjača ekipa u Jugoslaviji. S trenerom Kasimom Kamenicom smo osvojili zadnje prvenstvo i kup Jugoslavije. To iskustvo me odredilo u kasnijem sportskom životu i bilo mi je odskočna daska za sve moje sportske rezultate.

… a za Karlovac?
– U Karlovcu sam se od prvog dana osjećao kao kod kuće. Što se rukometa tiče, imali smo odličnu ekipu, po meni tada najbolju u Hrvatskoj. Stvar je u tome što smo mi i mimo sporta disali kao jedan, a to se vidjelo i na terenu. Skup toliko različitih karaktera, a pozitiva čista, bez ljubomore, bez zlobe … Idealno. Potpora Karlovčana je bila enormna, 3500 gledatelja na utakmicama! Uz to nismo niti mogli biti loši.

RUKOMET U BELGIJI

Koliko si zadovoljan životom u Belgiji?
– Belgija nam je u početku bila privremeno rješenje i planirali smo ostati samo dok najstariji sin Luka ne krene u školu. Onda smo, nekako spontano, pokrenuli vlastitu firmu, kupili kuću, dobili državljanstvo … Nama je u Belgiji stvarno dobro. Posao nam ide dobro, upoznali smo dosta ljudi koje možemo nazvati prijateljima, djeca su nam zadovoljna.

Kako je biti rukometaš i trener u zemlji gdje rukomet nije prvi sport?
– U Belgiju sam došao kao tridesetogodišnjak. Prve dvije godine sam bio u klubu Eynatten i bili smo prvaci i viceprvaci Belgije. Godine 2003. bio sam izabran za najboljeg rukometaša Belgije. Stvar je u tome što ovdje nema puno profesionalnih igrača rukometa. U prvoj ligi uglavnom igraju ljudi kojima je rukomet hobi.

Koliko je jaka belgijska rukometna liga?
– Kvalitetno belgijska rukometna liga, mogu nažalost reci, nije niti na onom nivou na kojem je bila kad sam došao u Belgiju. Rukomet, kao sport, nije uopće podupiran od grada ili države tako da se sve svodi na neke privatne donacije ljubitelja rukometa. Pokušavalo se dobiti na kvaliteti stvaranjem Be-Ne-Lux lige gdje su igrali samo najbolji klubovi iz te tri države. Vremenom je Luxemburg odustao, tako da su u toj Ligi samo klubovi Nizozemske i Belgije. Sad je, zbog korone, i to stalo.

Čija rukometna škola dominira u Belgiji – francuska, skandinavska, njemačka ili možda hrvatska?
– Najviše trenera i igrača dolazi iz Francuske tako da po tome mogu reci da se belgijska rukometna škola najviše bazira na francuskoj školi. Ne mogu generalizirati jer ima i dosta trenera i igrača iz istočnog bloka. Svega ima kod nas …

Kakva je perspektiva belgijskog rukometa.?
– Ukoliko ne dođe do većeg ulaganja u rukomet, nisam bas optimističan. Bitna je edukacija mladih igrača, kao i zadržavanje istih u klubu u kritičnim pubertetskim godinama. Moja djeca, a imam ih troje, ne igraju rukomet. Sinovi su nogometaši, kćer je deset godina plesala balet, sada igra odbojku. Svi su uspješni u svojim klubovima, ali nitko se, na žalost ili na sreću, nije odlučio za rukomet.

O HRVATSKOJ REPREZENTACIJI

Kako komentiraš nastup hrvatske rukometne reprezentacije na SP-u?
– Bilo je jako loše, nije bilo kemije medu ljudima koji su bili na tom turniru, a bez toga ne ide. Kako je u životu tako je i u sportu. Previše jer bilo nesuglasica koje su izašle na vidjelo nakon turnira, previše ozlijeđenih ključnih igrača. Premalo je bilo vjere u sebe – od igrača, igrice između igrača i trenera i slično, sve je to skupa kumovalo ovako lošem rezultatu. Nažalost, dolazi nam jedan jaki turnir u vrlo kratkom roku, a mi se moramo dignuti. Skalpovi protiv Hrvatske su jako dragi reprezentacijama koje su prije nekoliko godina mogle samo gledati, učiti i navijati za najbolju reprezentaciju na svijetu. A sad se borimo protiv tih, takozvanih malih ekipa. Ne znam bit će jako teško.

Koliko poznaješ novog hrvatskoj izbornika Hrvoja Horvata?
– Hrvoje Horvat je malo mlađi od mene. Poznajem ga jer smo igrali u isto vrijeme u Hrvatskoj, doduše nikad nismo bili u istom klubu. On je jedno vrijeme igrao u Belgiji za Hasselt tako da smo i ovdje bili rivali na parketu. Horvat se dao u trenerske vode i završio sve potrebne licence. Mislim da je dobio posao snova i nadam se da će ga uspješno obaviti na radost svih nas fanova Hrvatske rukometne reprezentacije. Bit će mu teško jer ovaj udarac koji smo doživjeli sigurno će ostaviti traga na psihu igrača, a i na njega jer je sudjelovao na tom turniru. Morat će dosta promijeniti i dati neku svoju ideju za dobar rezultat. On je mlad, potječe iz jedne velike sportske obitelji, mislim da će mu to pomoći da se uhvati u borbu sa svim problemima koji ga očekuju.

SVUGDJE JE PROBLEM NOVAC

Karlovački rukomet danas nije na razini kvalitete u usporedni dok si ti nosio dres Karlovca?
– Teško mi je govoriti o tome iz Belgije, ali što čujem, najveći problem je novac, Kao i uvijek i svuda. Ako nemaš potporu od grada i gospodarstva teško je napraviti neki rezultat u sportu. Nije to samo da je rukomet na koljenima, karlovačkom nogometu isto ne ide i istu borbu vode.

Što bi trebalo napraviti da Karlovac bude stabilan Premijer ligaš?
– Ovi zadnji rezultati su pozitivni i mislim da se dobro radi u klubu. Ne znam tko je u upravi kluba ali trenerica Rašić je sigurno osoba koja živi 24 sata za rukomet i takvih ljudi treba više, kako na terenu tako i u upravi kluba. Normalno da bi bilo bolje da je bolja financijska situacija u Karlovcu, sve bi se lakše rješavalo i bilo bi treneru lakše, ali tako je kako je i mislim da se dobro nose s time.

OD IDEJE DO REALIZACIJE

Nedavno smo pisali kako je Rudolf Tonković, bivši karlovački rukometaš prikupio donaciju za postradale u petrinjskom kraju. Dio sada je dvaput bio u Petrinji a početkom ožujka donosi i treću donaciju u taj kraj.

– Ideja za donacije mi je došla spontano. Ne možeš biti ravnodušan kad vidiš taj užas, pogotovo što sam emotivno, zbog rukometa, vezan uz taj kraj. Uglavnom, za novogodišnji ručak sam supruzi Ivani uz sarmu servirao i ideju da pomognemo mojim Banijcima. Mislili smo sve odraditi sami međutim kad sam prvo svojim vozačima, zatim ljudima s kojim radimo rekao da idem u Hrvatsku, svatko je inzistirao da pomogne. Onda je to krenulo kao lavina. Prijatelji, poznanici, prijatelji prijatelja itd. U trenutku smo prikupili tri kombija stvari. Uglavnom su to ljudi koji s Hrvatskom nemaju veze ili su, eventualno, kod nas bili na odmoru. Moglo bi se skupiti još više, ali problem je prijevoz. Dolazimo još, treći put, prvi vikend u ožujku – kaže “Rudi” Tonković.

Što sve donirate?
– U kontaktu s Kristijanom Ljubanovićem, mojim suigračem iz Karlovca, čiji je bratić Alen Ljubanović-Bambi jedan od organizatora pomoći u Petrinji, dobio sam informaciju u siječnju da im najviše trebaju grijalice, kabanice, gumena čizme … Ivana je preko svoje FB grupe ‘Žene u Belgiji’ skupila novce za kupnju potrebnog. Osim toga skupili smo još prehrambenih i toaletnih proizvoda, odjeće i obuče. U veljači mi je Bambi javio da im najviše treba hrane, pića i toaletnih proizvoda, tako da smo se koncentrirali na to, a donijeli smo i nešto građevinskog materijala. Za ožujak se još moramo čuti, da vidim što je najpotrebnije.

MRVICU VIŠE ZA KARLOVAC

Kakvi su ti planovi, vraćaš li se jednog dana u Hrvatsku?
– Ne znam kako da ti odgovorim na ovo pitanje. Naša namjera od početka je bila da se vratimo u Hrvatsku, ali onda godine idu, djeca polako odrastaju, ili su već odrasla, i orijentiraš se prema njima. Zapravo nam je sve otvoreno. Puno smo se do sada selili tako da smo se na selidbe navikli. Vjerujem da bi mi idealno bilo da pola godine provodim u Hrvatskoj, a pola u Belgiji.

Ako se ikad vratiš hoćeš se baviti rukometom?
– Gle, ja se rukometom već bavim 38 godina, tako da neskromno mogu izjaviti da imam puno, puno iskustva. Sada sam trener u klubu koji se zove United Brussel. To je relativno novi klub. Osnovan je tek 2012 godine i bio sam im prvi trener. Stvar je u tome što su u početku u klubu bili prilično razuzdani karakteri koji pritom nisu ni profesionalci te je s njima puno teže raditi. Brzo sam ih doveo u red i odmah smo prve godine ušli u ligu višeg ranga natjecanja. Volim svoj trenerski posao jer dobivam i jako pozitivan feet back od mojih igrača. Poštuju me i slušaju moje upute, a od njih pokušavam dobiti maksimum. Kao trener sam jako realan i prizeman te stojim iza svake svoje odluke. Naravno da, ako se ikad vratim, imam želju baviti se rukometom. Mislim da bi moje iskustvo moglo puno pomoći svakom klubu.

Zagreb ili Karlovac?
– U Zagrebu sam rođen i odrastao i Zagreb je stvarno predivan grad, ali obitelj i prijatelji su mi u Karlovcu i više sam vezan uz Karlovac. Dakle, možda mrvicu više prevladava Karlovac.

Foto: Privatna arhiva