„Javni servis, gradska ili županijska uprava, mora naći načina kako na transparentan način povezati interese potencijalnih investitora-sponzora s poslovnim projektima koji stoje nerealizirani, a koji bi, kada jednom uspiju, kao nus-produkt trebali potaknuti ulagače u investicije u sport“, misli Goran Vinovrški.
U sedmom razredu osnovne u rukomet ga je uveo trener Nikola Gerovac. Kasnije, kao juniora, u RK Jugoturbina trenirao ga je Vlado Madžarac. Igrao je za seniore RK Karlovačka pivovara, kasnije RK Karlovačka banka i na koncu HRK Karlovac. Kratko vrijeme nosio je dres RK Zagreb Badel, potom RK Rudar iz Labina, RK Medveščak i za kraj, nakon samo tri odigrana kola sezone 2002/2003., opet u dresu domaćeg HRK Karlovcu. Bio je dio generacije 1974/1975. s kojom je pod trenerima Ivom Duvnjakom i Vladimirom Canjugom prošao sve reprezentativne selekcije od U-15 pa sve do U-21, a upisao je i tri nastupa za A-selekciju Hrvatske na jednom pozivnom okupljanju. Obzirom da je kroz 1994-1996. bio na proširenoj listi „onih koji bi možda jednog dana mogli“ tih godina je nekoliko puta išao na pripreme sa seniorima. On je Karlovčanin Goran Vinovrški, danas stanovnik našeg glavnog grada.
Dolaziš u Karlovac, obiđeš prijatelje?
– Stvarno zvuči kao floskula ako kažeš da posao, pa djeca i razvoženje po aktivnostima uzima nenormalno puno vremena za posjećivati roditelje, djeda i prijatelje u drugom gradu. Ali je tako, makar taj grad bio na točno 49 km od mjesta gdje živim. Ono što je svakako činjenica, po ljeti sam puno češće u Karlovcu jer klinci vole biti s bakom i djedom na vikendici na Dobri, pa makar po ljeti uzmem svoju dozu Karlovca.
Nedostaje ti Karlovac?
– Što sam stariji, sve više i više mi nedostaje ta mogućnost da u manjem pakiranju imaš sve što ti treba…Sad za sebe zapravo mogu reći i da ne živim u Zagrebu, već živim i radim na Zagreb-zapadu koji je cjelovit i sveobuhvatan kao da se radi o manjem, super strukturiranom gradu. Ako bilo koji Karlovčanin ‘u pečalbi’ kaže da mu ne nedostaju rijeke po ljeti, taj ne govori istinu! Karlovac ljeti je najbliže idealnom životu, pogotovo za obitelji s malom djecom kao što su moja još uvijek. No, ako bismo sad išli još malo dublje u tu temu osim ovog s površine…Svakako to puno bolje od mene opisuje tvoj kolega po peru Tihomir Ivka u svojoj kolumni ‘Signali nad gradom’.
NAJDRAŽI POSAO JE BITI TATA
Što danas radiš?
– Ne samo danas, već se eto skoro 20 godina bavim poslovima vezanim uz automobile, s jednim kratkim izletom u farmaceutiku, nakon što sam završio Ekonomski fakultet u Zagrebu. Trenutno sam direktor marke Ford za Hrvatsku, a karijera u automobilskom svijetu prethodno mi je bila vezna uz marku Nissan, pa potom i marku Hyundai. Moram reći da mi je drago što sam, nadam se, ekonomiji grada barem malo pridonio nekim poslovnim potezima jer sam dijelom bio zaslužan kada je ZAK Karlovac dobio priliku zastupati marku Nissan i gdje je svježiji slučaj vezan uz dolazak tvrtke ‘Karić Automobili’ u Karlovac, pa se dogodilo uređenje godinama devastiranog prostora na Rakovcu i za sada jako uspješno zastupanje marke Ford. No definitivno mi je najdraži posao, bez ikakve konkurencije, onaj da sam tata jednom divnom 9-godišnjaku i jednoj preslatkoj 6-godišnjakinji.
Kako kum, KAŠ-ev nekadašnji novinar i nogometni sudac Mario Bručić?
– Hahaha, super pitanje! ‘Brule’ je postao Šibenčanin, ne samo ženidbom već i mjestom života, mjestom gdje gradi jako uspješnu karijeru u građevini…Baš onako, još malo pa će i zaboraviti ‘kaj’ ili početi govoriti ‘dva i po’ umjesto ‘pola tri’. Zbilja smo ostali jako povezani, sada i obiteljski. Njegovo dvoje klinaca su nešto mlađi od mojih, isto prvo dječak, pa djevojčica, i družimo se gdje stignemo. Ljetna baza moje obitelji je Jadrija kraj Šibenika a kroz godinu svako toliko idemo na zajedničke vikende, skijanja…Dobro je, puno se viđamo. ‘Brule’ je bio i ostao moj najbolji prijatelj!
ZBOG POVREDE PRESTAO IGRATI
Rekreiraš li se štogod?
– Pa iskreno, mehanika mog tijela je u takvom stanju da mi već dugo ne omogućava nikakav sport koji uključuje trčanje jer imam i operiranu Ahilovu tetivu lijeve noge kao podsjetnik na jednu veteransku rukometnu utakmicu, zadnju u životu jer nakon te 2011-te više nisam stupio na parket. ‘Haglundovu petu’ na desnoj nozi i poprilično loše desno koljeno do sada tri puta operirano. Za sve te povrede mogu zahvaliti rukometu, bez obzira jesu li se dogodile u vrijeme ili nakon prestanka igranja. Ali, ne ljutim se na rukomet zbog toga. Dobro je to što me za sada sve to pobrojano ipak ne smeta pretjerano kod skijanja kojim sam se zarazio u 30-oj tako da se veselim sljedećoj zimi. Nadam se puno normalnijoj od ove grozne pandemijske jer je i cijela moja obitelj baš zaluđena tim prekrasnim rekreativnim sportom…I da, supruga skija bolje od mene, baš ju je lijepo vidjeti na stazi.
Bio si jedan od najvećih talenata. Zbog čega, ili koga, si prestao igrati?
– Najlakše je reći zbog čega sam prestao igrati. Zbog Ahilovih tetiva jer mi je izbor bio brušenje obje petne kosti, pošto su mi obje tetive bile kronično upaljene od 1999-te pa sve do prestanka ujesen 2002-ge. Bol je toliko nepodnošljiva da je razumiju samo oni koji su taj problem iskusili; pauza od najmanje 6-8 mjeseci i onda polagani povratak bez garancije da će s tetivama, zglobovima i mišićima sve biti kao prije tih operacija…Ili, zatvoriti to poglavlje života i ići dalje. Uz iskren savjet genijalnog dr. Bojanića odlučio sam se za ovo drugo. Zapravo još jako mlad, s 27 godina.
Dobro, a što se tiče pitanja oko tvog talenta?
– Reći ću samo da nikad neću prežaliti trenutak kada se tadašnja RK Karlovačka pivovara odrekla Damira Čavlovića-Đovija koji je umjesto da iz talenta u igrača pretvori jednog tada relativno introvertiranog karlovačkog klinca, to isto započeo raditi s jednim jednako tako mirnim, pristojnim splitskim dječakom koji je kasnije postao Petar Metličić, naša i svjetska rukometna legenda i ‘rukometni Scottie Pippen’. Za mene apsolutno najgenijalniji all-round igrač kojeg je svijet rukometa imao.
“NBA RUKOMET”
Nedostaje ti rukomet?
– Kao gledatelju, ako pričamo o vrhunskoj razini, onda mi jako nedostaje rukomet iz perioda 2000-2013. jer smatram da su pravila tada omogućavala najbolji miks onog što rukomet mora biti – prava, čvrsta igra, s puno snažnog kontakta, ali ne bez vica, mašte, brzine…Ajmo reći, rukomet u kojem su ‘dobra glava i dobre fizikalije’ vrijedili podjednako. Ovaj recentni ‘NBA rukomet’ u kojem se igra na +30 golova, a gdje se odmaraš u obrani da bi mogao lakše igrati u napadu jer ti tako statistika nalaže. Gdje malotko još igra 5-1, a kamoli 3-2-1 obranu, pa mrcvarenje 7 na 6. Pa situacija u kojoj napadač gotovo da i ne može proći obrambenog ‘Saračevim presvlačenjem’ ili ‘Lackovićevim rollingom’ bez da mu se sudi probijanje i gdje su ‘fizikalije’ debelo pobijedile ‘dobru glavu’…Ne znam, zvučim kao nekakav klasični ostarjeli ‘u moje vrijeme je bilo bolje’ lik. Ovo nije rukomet kojeg volim pogledati, s izuzetkom Mikkela Hansena. Kao bivšem igraču mi zbilja ne fali jer, velim, prestao sam igrati jer sam morao uslijed ozljeda. Pomirio sam se s time i da nisam napravio karijeru kakvu sam možda trebao, ponajprije nekim svojim pogrešnim odlukama i sve je OK.
SUVLASNIK KARLOVAČKOG CENERA
Po komentarima ispod mojih tekstova bih rekao da često pratiš karlovački sport?
– Svakako me zanima što se događa. To mi je nekako skroz normalno, a i dijelom sam i dalje involviran u sportska događanja u gradu. Sigurno ne znaš da Karlovački cener kojeg je Robert Franjković doveo od jedne male ulične utrke pa sve do IAAF Bronze label utrke, kao daleko najbolje cestovne utrke u Hrvatskoj, nije samo Robertovih ruku djelo jer baš Mario Bručić, veliki Ivano Balić, Dražen Bračić i ja uz Roberta smo pokretači te suvlasnici utrke. Stoji da je Robert sve te godine ‘unutra’ 99,9%, a mi svi ostali participiramo s 0,1%. Ali, piše se.
NIJE TIP BEZ AMBICIJE
Kad bi te pozvali u Upravu HRK Karlovac, da li bi se odazvao?
– Najiskrenije, ne! Zato jer ne vjerujem da je moguće dobiti pozitivne odgovore na neka pitanja iz ovog intervjua, a to su isključivi preduvjeti zašto bih svoje vrijeme s djecom zamijenio za neko vrijeme provedeno na cesti ili po sastancima. Lijep je entuzijazam, baš to komentiram s dragim labinskim prijateljima Patrikom Frankovićem i Daliborom Zupičićem, predsjednikom i trenerom RK Rudar. Divim im se kao ljudima koji iz entuzijazma mogu otrpjeti neimaštinu, nepravdu, nedostatak interesa…Nisam taj tip osobe koju zanima raditi nešto bez ozbiljnije ambicije. Eh, da sam barem takav bio dok sam igrao. Ili sam možda previše opterećen sjećanjem na naš klub koji je pred samo 25 godina spadao u Top20 najboljih europskih klubova? Tada to uopće nismo kužili.
Što misliš o rukometu. Hoće li se Karlovac vratiti u Premijer ligu?
– Stvarno ne znam kakvo je općenito stanje u klubu i hoće li se i kada vratiti u Premijer ligu, predugo sam van rukometa, osim kao bivši igrač kluba i netko koga boli što se s klubom sve dogodilo unazad dosta godina. Bilo bi glupo iznositi ikakvo mišljenje tako da ako klub ima ambiciju vratiti se, super! Navijam, a i za sada je stanje na tablici obećavajuće. Bio sam u RK Rudaru iz Labina kada smo imali ambiciju vratiti se u 1 ligu, igrajući tada s ‘našima’ Vladimirom Šujsterom i Valnerom Frankovićem pa smo se vratili, pa se odmah nagodinu ispalo. Ostali su dugovi a klub se rasformirao ubrzo nakon te financijske devastacije…Hoću reći da se nadam kako postoji jasna ideja može li se preživjeti u Premijer ligi. Ako ne može, čemu se onda uopće vraćati? Osobno sam zadnji doticaj s klubom imao pred četiri godine u jednom pokušaju sklapanja suradnje između kluba preko gđe. Maje Relić, Ivana Balića osobno i njegove Akademije Balić-Metličić…Nije se dogodilo, šteta, jer ideja je bila sjajna.
MIJENJATI SISTEM ‘SVIMA POMALO’
Što bi promijenio u karlovačkom sportu?
– Ne samo u karlovačkom sportu, potrebno je mijenjati sistem ‘svima pomalo’ koji služi svakome osim klubovima i sportašima. Treba napraviti kategorizacije sportova koji imaju pravo na sufinanciranje te ih odvojiti od onih koji to pravo ne bi trebali imati. Na taj se način, jasno, stvaraju neprijatelji. Tako se kreću ‘klimati fotelje’ po raznoraznim savezima, odborima…Ovih 30 godina devastacije svega i svačega dovelo je i naš grad u status sportski irelevantnog grada. Hoće li se takvo što i dogoditi? Ma neće, socijalistički prizvuk u upravljanju javnim sredstvima je valjda jači negoli je to bio u vrijeme SOFKA-e. Da uzmem primjer npr. Zadra grada košarke. Hajde recite mi, jer nismo Norveška i ne ležimo na milijardama dolara u nafti, zašto bi grad Zadar financirao išta osim košarke i pokojeg vrhunskog pojedinca po jasno određenim kriterijima? Da je tako možda bi KK Zadar i dalje bio europski relevantan klub.
Kao menadžer što bi predložio kako najlakše doći do sponzora?
– Prvo se moraš pomiriti sa situacijom, a ta je da država porezno ne potiče ulaganje u sport te da je tržište super maleno i da sponzor neke realne ekonomske koristi od reklamiranja na dresu lokalnog kluba, jednostavno nema. Kad tako sagledaš sliku, onda se moraš zapitati ‘a kako da ipak pomognem i klubu i sponzoru, a da pritom ne oštetim ničije financije, niti da učinim išta protivno Zakonu’? Zvuči kao višestruki oksimoron. I onda se vratiš na prethodno pitanje, otkuda sve kreće. Prvo je kategorizacija koja će ponuditi neki minimum marketinške relevantnosti kroz podizanje kvalitete, iako nedovoljno interesantan ulagaču da bi samo zbog toga ulagao. Drugo je kadar koji radi u klubovima, a to bi po mojoj logici, ne kažem da je jedina ispravna, trebali biti ljudi iz realnog sektora koji razumiju poslovanje mimo poslovanja ‘preko stranke’. Iako se za ovo što govorim najjednostavnijim čini dogovor ‘preko stranke’ kako je to patentirano na ovim prostorima odavno. I treće je javni servis, gradska ili županijska uprava, koja mora naći načina kako na transparentan način povezati interese potencijalnih investitora-sponzora s poslovnim projektima koji stoje nerealizirani, a koji bi, kada jednom uspiju, kao nus-produkt trebali potaknuti ulagače u investicije u kulturu i/ili sport. Nemojmo se zavaravati da će Heineken Hrvatska ikada uložiti npr. 15 milijuna kn godišnje u HRK Karlovac zbog ‘tradicije’ pa od HRK Karlovca ići stvarati europskog prvaka. Jer neće! Ali ako nađeš način da Heineken Hrvatska godišnje uštedi/dodatno prihoduje tih 15 milijuna kn kroz mrežu različitih pogodnosti na poslovnom planu koje odrađuje u tvojoj lokalnoj sredini, a koji su u ingerenciji lokalnih vlasti. Onda možda i uloži 6 milijuna kn kao ‘vraćanje duga zajednici’, uz uvjet da joj se prethodno prezentira kvalitetan višegodišnji plan kakvu će dodatnu korist imati od tog za nju minornog ulaganja. Ili je možda najbrže rješenje lobotomizirati Emila Tedeschija da odbaci voljenu košarku i krene ulagati u karlovački sport, ponajprije rukomet, jer on je doista jedini mecena koji nikad neće povratiti ono što je uložio u svoj klub i u terene na Velesajmu putem marketinške prisutnosti proizvoda kojeg reklamira.
U NK Karlovcu 1919 opet se nešto dobro događa. Misliš da mogu uspjeti u svojoj misiji?
– E nećeš me navući da pričam o nogometu, zovi Marija!
Foto: Privatna arhiva
