„Dok će me zdravlje služiti a i do kada ću biti potreban u klubu, bavit ću se trenerskim poslom iz razloga što me taj rad ispunjava i u jednu ruku daje smisao mom životu“. – kaže Ivan Pavlaković popularno zvani Musa.
Ovogodišnja nagrada Zajednice športova Karlovačke županije za dugogodišnji rad u sportu (životno djelo) otišla je u ruke žive legende karlovačkog rukometa – Ivanu Pavlakoviću. Prva je to nagrada koja je preskočila gradsko priznanje. Zašto, odgovor na to znaju samo oni koji su mu je propustili dati. Skroman i nenametljiv kakva je nače u životu nije mu na pamet padalo da se nametne. Ali, onda je “zaplesao” dubovački lobi – Zdravko Štedul-Štrumf i Želimir-Žiga Feitl. Nisu ga zaboravili u Rukometnom savezu Karlovačke županije koji ga je predložio za priznanje, a Upravni odbor Zajednice športova Karlovačke županije bez pogovora prihvatio.
I da zaključimo – nekadašnji sjajni golman rukometnih klubova Dubovca, kasnije kratko vrijeme i Jugoturbine te Karlovačke pivovare i Karlovačke banke u rukometu je u kontinuitetu više od 50 godina.
Ali … evo njegovog sportskog CV-a pa sami zaključite koliko je ta nagrada zaslužena.
O IVANU PAVLAKOVIĆU-MUSI
Rođen je u Karlovcu 23.12.1959. godine od oca Ivana i majke Ane rođene Prišlin. Pohađao je OŠ Janko Mendiković na Dubovcu gdje je i počeo trenirati rukomet. Prvi trener bio mu je bio Mihajlo Prezelj – Mitila, a ujedno mu je bio nastavnik tjelesnog odgoja u školi. Rukometaš Matija Justament je Mitilom u to vrijeme trenirao mlade s Dubovca (Mingo, Štrumpf, Raca, Furla, Dama, Mimić, Brakus …) i ta je generacija 1972. godine bila pionirski prvaci Hrvatske. Godine 1973. predstavljali su Hrvatsku kao juniorska reprezentacija na prvenstvu Jugoslavije na Tjentištu (BiH) gdje su završili na 4. mjestu. Kao juniori RK Dubovac ostvarivali su dosta uspjeha, pobjeđivali na raznim turnirima (Trofej Mladosti). Nažalost na državna prvenstva nisu išli iz razloga što klub nije imao sredstava za ista. Najveći uspjeh kao senior s RK Dubovcem postigao 1981. kada su igrali kvalifikacije za tadašnju Drugu jugoslavensku ligu. Godine 1987. prelazi u RK Jugoturbina s kojom je kroz kvalifikacije osigurao tadašnju Međurepubličku ligu (HR-SLO). Nakon spajanja (fuzije) RK Dubovac i RK Jugoturbina igrao je u RK Karlovačka Pivovara Prvu Hrvatsku rukometnu ligu nakon osamostaljenja RH. Sve do sezone 1994./1995. bio je igrač RK Karlovačka Pivovara, U tom periodu su u više navrata igrali u Euro-kupovima, a 1995. godine i u finalu Kupa RH kada je proglašen najboljim igračem. Aktivnim igranjem prestaje od sezone 1995./1996., kada je postavljen za pomoćnog trenera i trenera vratara u RK Karlovačka banka, što radi i danas. Od 2009. do 2018. godine je trener vratara u kadetskoj i juniorskoj reprezentaciji Hrvatske (1992./93. i 1998./99.). Tijekom tih godina osvojili su zlatnu i srebrnu medalju na kadetskom EP-u (2010. i 2016.) i juniorsku medalju na EP-u 2012. godine te 4. i 8. mjesto na svjetskim prvenstvima (2017. i 2013.). Također, kao igrač (RK Dubovac, RK Jugoturbina, RK Karlovačka Pivovara) biran je u izbor sportaša godine u gradu Karlovcu.
- Pošto sam imao u više navrata imao vrlo dobre ponude da svoj sportski put kao igrač nastavim negdje drugdje (Rijeka, Bjelovar, Zagreb, Đakovo op.a.) pa i van granica Republike Hrvatske (Slovenija, Njemačka o.a.), a kao trener (Quatar op.a.), ostao sam vjeran klubu u Karlovcu. Moram stoga naglasiti da mi nagrada mnogo znači iz razloga što je vidljivo da se cijeni moj rukometni rad kao igrača i kao trenera, a posvetio sam ga svom gradu i županiji. Ova nagrada je i priznanje svim mojim trenerima i suigračima koji su oblikovali i usavršavali moj rad, a također i izgradili me u čovjeka i prijatelja. Ipak, posebna zahvala ide mojoj obitelji, pokojnim roditeljima Ivanu i Ani, suprugama Marini i Jasni, sinovima Matiji i Tomislavu i posinku Vedranu. Oni su uvijek za mene imali razumijevanja i pružali mi podršku u mom rukometnom radu. Također, zahvalio bih se Rukometnom savezu Karlovačke županije na čelu s predsjednikom Zdravkom Štedulom koji su me predložili za ovu prestižnu nagradu, kao i Upravnom odboru Zajednice športova Karlovačke županije što su prihvatili taj prijedlog. Svima mogu reći od srca vam hvala! – odgovara Ivan Pavlaković na naše pitanje što mu znači nagrada koju je nedavno primio od Zajednice športova Karlovačke županije na svečanosti u Slunju.
NAGRADU ZASLUŽILI I GEROVAC, LULIĆ, ŠTEDUL …
Do sada su takvu nagradu od rukometaša primili Miloš Đanković, Miro Kovačević i autor ovog intervjua. Misliš da ih je više iz rukometa trebalo dobiti?
- U Karlovcu postoji mnogo dobrih rukometaša i rukometnih djelatnika koji su svoj život podredili ovoj predivnoj igri a to je rukomet, te ga žive punim srcem.
Tko još?
- Po mom mišljenju, to su Gerovac, Štedul, Lulić, Vosa … Mogao bi nabrajati u nedogled ali vrijeme će pokazati da će i ti ljudi jednoga dana biti prepoznati kao laureati.
Rukomet je već desetljećima najbolji karlovački sport. Da li on u gradu ima tretman koji po tome i zaslužuje?
- Rukomet već dugo vremena pronosi ime grada i županije i van granica Lijepe Naše. Smatram da bi kao sport trebao imati veću i konkretniju podršku te da se u suradnji kluba i grada opet pokuša pronaći generalni sponzor koji bi financijski olakšao rad kluba. Tada bi u klub mogli dovesti i kvalitetna igračka pojačanja koja bi omogućila kvalitetniji napredak i rezultat. S time klub bi se dugoročno mogao održati u Premijer ligi. To je neophodno!
Što predlažeš?
- Dugoročno, stabilnost kluba može se riješiti samo na način da klub ima generalnog sponzora koji bi mogao trajno riješiti pitanje financiranja a u rad kluba trebalo bi uključiti i ljude koji vole rukomet te koji su svojim radom i pristupom željni pomoći.
Dubovac je nekad u Hrvatskoj ligi imao punu dvoranu i ne baš takvo financiranje kao Karlovac danas. Zašto je to tako?
- Što se tiče financiranja ondašnjeg RK Dubovac i današnjeg HRK Karlovac o tome ne znam pune pa ne mogu komentirati i uspoređivati. Tada su bila i druga vremena i vjerojatno drugačiji način financiranja klubova. Dubovac je bio nešto posebno. Dubovačko vanjsko igralište kod INE na Bastijančićevom polju svake nedjelje je bilo krcato gledateljima. Mi smo bili klub dijela grada koji je obožavao rukomet. Kada smo ušli u Školsku sportsku dvoranu svi ti gledatelji došli su za nama. što se za košarku ne bi moglo reći nakon što su otišli iz Šanca. Također, tu su bili i naši prijatelji i djevojke iz drugih gradskih četvrti koji su nam pružali podršku jer smo mi u to vrijeme bili hit. Slično se dogodilo i u vremenu kad je osnovan RK Karlovačka Pivovara.
SAMO DUBOVAC ZAUVIJEK U SRCU
Ipak si napustio Dubovac i otišao u Jugoturbinu. Zašto?
- Točno, iz RK Dubovac sam 1987. godine prešao sam u RK Jugoturbina. Razloga za odlazak je bilo više, ali glavni je taj što smo se klub i ja već bili zasitili zajedničkog rada. Došlo je vrijeme za promjenu, razlaz. U RK Dubovac sam već bio i označen kao stariji igrač veteran a i došlo je do promjena u samoj strukturi kluba te sam smatrao da je vrijeme za odlazak. RK Jugoturbina tada je imala želju za uspjehom što me je privuklo. Nakon samo godinu dana uspjeli smo ući u viši rang natjecanja te smo od Dubovca preuzeli primat vodećeg kluba u gradu. Ipak, u mojem srcu uvijek i zauvijek ostaje samo RK Dubovac.
Zašto Dubovac nije mogao pružiti takve uvjete?
- Uvjeti u RK Dubovac i RK Jugoturbina što se mene osobno tiče kao igrača bili su isti. Prelaskom u RK Jugoturbina nisam imao nikakve dodatne beneficije.
Sponzorstvo Karlovačke pivovare, kasnije i Karlovačke banke, bio je poguranac tadašnjem RK Karlovac?
- RK Karlovačka Pivovara i RK Karlovačka Banka kao klubovi se ne mogu mjeriti s današnjim HRK Karlovac. Razlog je taj što su to bili za one prilike to bili profesionalni klubovi sa više od 60 posto igrača sa strane. Da danas HRK Karlovac ima vjetar u leđa kao spomenuti klubovi bio bi standardan sudionik Premijer Lige i sigurno među prva četiri kluba u Hrvatskoj.
KAKO ODBOJKA MOŽE, A RUKOMET NE MOŽE
Odbojkašice su pronašle sponzora. Zašto to rukomet ne može?
- Vjerojatno su sponzori pronašli svoj interes u odbojkaškom klubu, a kako su igračice odlične zaslužuju dobrog sponzora. Zašto rukomet ne može pronaći sponzora ne znam, vjerojatno sponzori ne pronalaze svoj interes da dio svojih sredstava ulože u taj klub.
Koliko je važna podrška Grada? Ima li je klub?
- Podrška grada klubovima je nužna i potrebita, pa tako i HRK Karlovac, što ime govori je to gradski klub i kao takav predstavlja grad Karlovac. Sam klub po mom mišljenju ima podršku grada, dali je ona dostatna to ne znam. Za neke veće iskorake sigurno nije. Tu se opet vraćamo na pitanje sponzora …
Hoće li se HRK Karlovac uspjeti vratiti u Premijer ligu?
- Vjerujem da će se klub vratiti tamo gdje pripada u Premijer Ligu. Tu prvenstveno ovisimo samo o sebi, svom radu i pristupu i ako će to biti ok siguran sam da se vraćamo u Premijer ligu. Kad uđemo potrebna je konsolidacija Uprave čija je uloga u radu kluba izuzetno važna, pronalazak sponzora, ciljana pojačanja i tada problema ne bi trebalo biti. Poznato je da u klubu igrači rade i studiraju te pokušati im prilagoditi uvijete kako bi im se olakšalo treniranje i natjecanje.
Klub je oduvijek imao odlične vratare. Danas se dosta kiksa na toj poziciji. U čemu je problem?
- Točno, spomenut ću samo neke; Radek, Savonis, Dubovečak, Bilušić, Martinović, Sladoljev, Rizzi, Pavlaković, Brkić, Karić, Glumac, Prezelj, Radočaj. Najveći problem danas je taj što su naši domaći vratari koji su ponikli u klubu i sa kojima sam radio od malih nogu (Karić, Glumac, Prezelj, Radočaj op.a.) otišli iz kluba jer ih klub iz različitih razloga, meni nepoznatih, nije mogao zadržati. Mlađi vratari, koji sada dolaze , trebaju još puno rada i iskustva pa nisu trenutno spremni za preuzimanje vratarske odgovornosti da se natječu sa seniorima. Dakle, najveći problem je odlazak iskusnijih domaćih vratara koji kada dođu u godine i kada su već stekli iskustvo i trebali bi dati najviše, odlaze, a klub nije u mogućnosti zadržati ih.
NE BJEŽI OD ODGOVORNOSTI
Gdje je tu tvoja odgovornost kao trenera vratara?
- Osobno nikad nisam bježao od odgovornosti kada su vratari imali lošije izvedbe na golu. Uvijek kao i u svakom drugom sportu trener snosi dio odgovornosti i smatram da sam dobro radio s vratarima. Javljaju se objektivne i subjektivne okolnosti zašto nešto krene loše. Vratari su čudne biljke. Na treninzima rade odlično a onda iz nekih nepoznatih razloga na utakmicama dolazi do neke blokade. Kao što sam rekao, mi nismo profesionalni klub, pa da možemo raditi videoanalize ponaosob protivničkih igrača. To je vrsta i taktičke pripreme, a tu je i bitno koliko je vratar samoinicijativno zainteresiran za to. Teško je u ovim okolnostima nekoga na nešto prisiliti. U moje vrijeme nije bilo videa ili CD-a, već sam imao tekicu gdje sam upisivao tko i kako šutira dok sada vratari za to ne mare. Zatim, neki su svjesni svojih lošijih strana ali jednostavno, iako to na treninzima ispravljaju, na utakmicama znaju raditi iste greške. Kada se trenira s vratarom kojeg si stvarao, lakše se ispravljaju pogreške. Vratari koji dođu u klub sa strane, teško se privikavaju na neke određene zahtjeve jer su do sada nekako, ili nikako, trenirali s trenerom vratara.
Jesi li zadovoljan statusom u klubu?
- Generalno nisam zadovoljan svojim statusom u klubu i postoji mnogo problema, kako organizacijskih tako i financijskih. Neki puta imam osjećaj da sam kao trener vratara nužno zlo, pogotovo što se tiče honorara. Treneri, pa tako i ja, uvijek smo na repu; kasni na se s isplatama honorara te nastaju dugovanja klub što nije dobro. To je jedan od razloga nezadovoljstva, jer iako radiš i trudiš se te daješ sve od sebe, imaš osjećaj da te ljudi u klubu ne cijene i smatraju tvoj trud i rad beznačajnim. Sadašnje rukovodstvo kluba s predsjednikom g, Smojverom trudi se popraviti to stanje. Sve to ide previše sporo.
Nikad se nisi odlučio samostalno voditi neku momčad. Zašto?
- Vidiš nisam o tome razmišljao. Stvarno nikada nisam imao želju samostalno kao trener voditi neku ekipu. Kada sam i krenuo raditi kao trener, oduvijek mi je bila želja raditi kao trener vratara. Dok sam bio pomoćni trener, uz trenera vratara bio sam podrška prvom treneru i kaka se kaže, čuvao mu leđa. Rad s vratarima me uvijek ispunjavao i to mi je pravo zadovoljstvo.
TANJA RADI NAJBOLJE ŠTO MOŽE
Ima li Karlovac kvalitetnog trenera za seniorsku ekipu?
- Trenutno HRK Karlovac ima kvalitetnog trenera i teško je u ovom trenutku kada klub mora rješavati egzistencijalne probleme govoriti o promjeni trenera. Nisam uvjeren da bi bilo koji trener u ovakvoj situaciji više davao od sebe i više se trudio nego Tanja sada. Radi najbolje što može, vodi drugu ekipu i juniore kluba. Trenutno u Karlovcu nema boljeg trenera, a dali bi netko radio sve što i ona, nisam baš siguran. Dali bi moglo i bolje, možda da, ali onda se treba posložiti puno kockica (Igrači, sponzor, Uprava op.a.). Svaki trener koji bi došao sa strane, a to je već bilo viđeno, imao bi puno zahtjeva kako da zadrži svoj položaj (pojačanje igrača, redovite plaće op.a.) a ne bi se borio i uhvatio u koštac poput Tanje, što je trenutno realnost kluba. Na kraju klub je na korak povratku u Premijer Ligu i degutantno je raspravljati o promjeni trenera. Ako se kojim slučajem ne uđe u Premijer Ligu onda je to već drugo pitanje. Za to nisam kompetentan dati odgovor.
A tvoj kum Zdravko Štedul?
- Što reći o mom kumu Štrumfu a da se već ne zna? Odličan prijatelj, fantastičan čovjek, vrhunski trener. Na žalost, bolest ga je udaljila s trenerske klupe, iz rukometa. Bio sam povlašten da mu budem pomoćni trener i stvarno sam uživao u radu s njime. Kao trener je veoma studiozan, a ekipu je vodio čvrstom rukom. Sa svima je bio veliki prijatelj i svi igrači s kojima je radio iznimno su ga cijenili i poštovali. Što još reći? Sstvorio je jednu od najboljih mlađih generacija u povijesti kluba (Smojver, Obranović, Bačić, Prezelj i dr. op.a.). Da nije bilo te nesretne bolesti smatram da bi kao trener ostavio još dublji trag u karlovačkom rukometu. Trenutno, kao predsjednik RSKŽ, daje svoj maksimum u promociji rukometa u gradu i županiji te je svakom klubu na pomoći onoliko koliko je Savez to u mogućnosti.
ULJA JOŠ UVIJEK IMA U SVIĆI
Koliko je rukometu kao sportu u Karlovcu pomogla rukometna škola?
- Jako puno je pomogla! Gledajući iz ove perspektive svi sadašnji igrači HRK Karlovca proizašli su iz Škole rukometa. Po tome ispada da Škola ima monopol na igrače rukometa u Karlovcu. Dobro je što su se u današnje vrijeme pojavili i RK Sedmerac i RK Dubovac koji također rade sa mlađim dobnim skupinama te će se sada iz većeg igračkog bazena stvarati novi igrači.
Kakva su tvoj razmišljanja o tvom budućem radu u rukometu?
- Zviždaljka, zajedno sa kopačkama još ne ide na klin. Dok će me zdravlje služiti a i do kada ću biti potreban u klubu, bavit ću se trenerskim poslom iz razloga što me taj rad ispunjava i u jednu ruku daje smisao mom životu. Također, dok god imam podršku svoje obitelji radit ću kao i do sada. Iako me godine stišću (63) smatram da ulja još uvijek imam u svići! – završava ovaj razgovor popularni Musa.
